Rekli bismo:....jedan od običnih i uobičajenih izleta na Zavižan.
No, iskustvo je i ovaj puta pokazalo da, koliko god puta išli na izlet na isto mjesto, doživljaj i iskustvo je svaki puta drugačije. Zavižan smo pohodili nekoliko puta u zimskim uvjetima. Nikad nije bila ovolika količina snijega. Prosječno 230 – 250 cm. Zapusi 8 – 9 m. Temperature od prije tjedan dana –15 do -20ºC. Podaci vrijedni strahopoštovanja. Saznajemo da je kolegica planinarka u vrijeme niskih temperatura imala nesreću i zadobila smrzotine radi kojih joj je odrezano nekoliko prstiju na rukama.
Dodatni pritisak čini svijest o tragičnoj pogibiji kolega planinara na Svetom brdu.
Jedna od “vračara” društva (Dragica), rekla je da “nejde na izlet jer se neće gužvati, a i ima osjećaj da nekaj ne bu dobro”. To mi dodatno nameće opterećenje pred odlazak. No dobro, uglavnom joj se obistine vremenska predviđanja.
Malo mi je lakše jer na put ide druga “vračara” (Nada), koja nema nikakvih crnih slutnji.
Društvo je dosta veliko: četrnaestoro iz Đurđevca, dvoje iz Zagreba i petoro iz Jastrebarskog.
Premještanje iz kombija u auto, pa iz auta u kombi, pa iz kombija u kombi.....i....konačno putujemo “kak bog zapoveda”.
Eeee sad, kad smo počeli normalno putovati, događa se ono što se u većini izleta događa.
Bez obzira što smo odredili vodiča koji je isplanirao turu, dolazi do onih destrukcijskih pitanja:
“A zakaj nejdemo preko....., zakaj aute ne ostavimo...., zakaj si tud isplaniral, znaš kolko je to duže..., dečki su išli prije tjedan dana preko........ i bolji je put......rekli su da je preprčeno...., trebali smo tuda ići....”,  i t. d., i t. d. i slično.
Po meni potpuno nepotrebno i zbunjujuće za ljude, a i nesigurnog vodiča.
Poznato je da izlet planira vodič (osoba s iskustvom i određena za taj izlet ) koji će najvjerojatnije isplanirati i alternativni izlet ako će biti potrebno. Sve ostalo može zbunjivati.
Oltari!
Planinski zaselak (940 m) na velebitskom prijevoju iznad Sv. Jurja, od mora udaljen 14 km točka je od koje krečemo pješice.
Ipak je kako “tata” (vodič) kaže. Nije vrag da “nekaj nebu dobro”.
Parkiramo kombije i auto kod planinarskog skloništa na Oltarima, koje je uredilo i održava PD Sisak. Trpamo na sebe i što treba i ne treba. Relativno je toplo. Ljudi se pretoplo oblače. Već znam da poslije desetak minuta slijedi skidanje jakni, puhanje, znojenje......postizanje radne temperature.
Odlazimo u snježnu, ukočenu, tihu šumu......prema Zavižanu. Put poznat s prijašnjih izleta.
Prije silaska s asfalta poznato lice u dolazećem automobilu. Čanić iz Gospića s prijateljem. Očito ide na pripreme, jer koliko znam, sprema se ove godine u Himalaju na nepalsko-kinesku granicu na Cho Oyu (osamtisućnjak) – svaka čast, skidam kapu majstore. Sretno!
Kolona je kompaktna, nema odvajanja. Ipak, čini mi se da malo brzamo.
“Da vidim tko je to naprijed.
Stane. Mogel sam si misliti, to bu trajalo pol sata do sat, a onda mu bu počelo biti teško. Fancev je oduševljen. Čovjek je zaljubljen u snijeg. Sad je došel na svoje. Mislim da mu do Zavišana bu na nos zišel.”
Još samo  4 – 5 sati hoda.
“Maaaaa, pamtim i gora i duža pješačenja”.
Magla – oblaci, čas nas prekriju, čas nestanu. No, vidljivost je relativno dobra.
Počinju prva skidanja. Toplo je. Propadam u snijeg češće od ostalih. Propadanje je do tura, i da je kora slabija vjerovatno bi propadali i dublje. To nas dodatno zamara. Bar mene. Vjerojatno da umjesto cepina imam štapove ne bi toliko propadao.
No, što je tu je! Uživaj (trpi i šuti) i hodaj!
“Oooo ho – ho! Prva osvježavanja. Paaaaa, ima tu, ima! Od vode, čaja pa do vina, rakije. Bit će veselo na Vrhu.... za otprilike četiri sata.”
E sad Vinko počinje sa svojim poznatim sprintom, prati ga Smilja (jer jabuka ne pada daleko od stabla), neki naivci ih pokušavaju pratiti izlažući se opasnosti da brzo izgube i to malo snage s kojom misle do Zavižana.
“Hah, čovjek uči dok je živ.”
A mi, koji češće tonemo-propadamo, moramo malo pametnije sa snagom.
Opet ona Dragičina rečenica :...”osjećam da nekaj nebu dobro”.
“Da! To su one rečenice koje vas prate na putu i znače, ako vam se nekaj dogodi :...”a lepo sam ti rekel (rekla) da nejdeš, da ti se nekaj bu dogodilo”.
Ja se u krajnjem slučaju držim “stare podravske: od nečega se mora vmrti!”
Remeni ruksaka pomalo se urezavaju u ramena.
“Pa kaj je to? Čovječe, pa ne sjećam se da mi je ruksak ovako bil težek za nositi. Nije toliko natrpan da bi mi trebal biti toliko težak. Valjda kondicija.”
Ponovo propadanje....do pojasa. Klatva koja još uvijek ostaje na usnama, ili najdalje na bradi.
“Toplo je, toplo. Ne mogu se izvući iz snijega.
Pa kaj je to?  Ko prase v blatu.
Ma, pa tolko snage imam.....uuuuf......gmrnđ........hmmmm......aaaghhhhh......ffffffff...., ma daj malo stani čovječe, odmori.
Krasno!
Oni koji su hodali iza mene (a lakši su i ne propadaju u snijeg k`o ja) prestižu me, i  osjećam da im služim “za smeh”.
Dobro! Bum se ja skoprcal!
Ajde, bar mi probava dobro dela. Sad nema nikoga pa se morem lepo sprdeti. Bum lakši. Idemo! Ajde, ajde stari! Toga ti je baš trebalo. A lepo si mogel doma gledati televizora v toplom, maziti ženicu, odmarati se, delati bilo kaj, samo ne patiti ovak.
Ajde, samo da zidem na tvrdo! Eeeee to!”
“Želeeeeee, gde si?”
“He, he, he, ipak me imaju na brigi.
Idem, idem......uuuups.....gmrljmtručku......psmtr......đbredrno...... Pak sam prepal.
Sad dojdem. Dostignem vas.
Slikam.
Isuse! Pa jel bum imal snage za dojti do gore.”
Za ovih 15 – 20 minuta kaj se “brcam” po snijegu izgubio sam toliko snage kao da sam forsirao dva sata hoda u brijeg.
A, evo “Siće”, rendžerske postaje.
Mali odmor. Presvlačenje. Mislim da je dalje najbolje u majici.
No, u dvije majice. Nije baš tak toplo. 1 - 2ºC maksimalno.
“Idemo dalje!”
Ljudi idu.....ljudi pričaju, pa ljudi šute......ljudi hodaju.....ljudi pušu.....ljudi su znojni i pomalo umorni.......ljudi sve više razmišljaju kako da se oslobode suvišnog tereta i kog su vraga toliko stvari natovarili u ruksak.
Iza mene tragovi potplata mojih cipela. To je privremeno. Temperatura će te tragove pretvoriti u jednoličnu masu snijega i prije sljedećeg dana će ih nestati
Opet ono Dragičino...”osjećam da nekaj ne bu dobro”.
Počinju me “loviti” grčevi u mišićima. Samo mi je još to trebalo.
“Zdržal bum još dve vure kak god da bolelo. Trebal bi možda piti više tekućine.
“Fancev, kaj veliš da popijemo malo.”
Moram dečku pomoći malo kaj mu bu lakše nositi ruksaka. Puno je tekućine zel pa mu je malo teško.
I tak, malo okrepljeni idemo dalje.....prepadamo (opet ja).....”uživamo” u snijegu (samo Fancev)......šutimo, i pratimo tragove pred sobom.
Od Sića se dalje krećemo po cesti kojom je nedavno prošao samo ratrak i na kojoj sigurno ima metar i pol snijega.
Ludost bi bila skrenuti s ceste. Tako ćemo do doma. Malo duže, ali sigurnije za stići.
Hodamo rijetko izgovarajući riječ....otprilike svi s istim mislima.
Hrvoje se dobro bori, i mislim da skuplja iskustvo.
“Pa to je ono pravo. Čovjek to sam mora probati.”
 Da ti netko kaže  “teško je”, nikad nećeš saznati koliko je to dok sam ne probaš. A ovisi i o kondiciji koliko će ti kada biti teško.
Fancev razbija monotoniju disanja, stenjanja, zatomljenih kletvi i propadanja u snijeg pitanjem koje nas sve pomalo opsjeda:
“E, Žele, jel još puno imamo”?
“Ma nemamo......iza zavoja”.
Prolazimo tri zavoja u tišini. Bliži se 17 sati, i trebali bismo već biti blizo.
“Žele.....”
“Evo tu smo, stvarno još malo..., ono ti je Zavižanska kosa i naspram nje ti je dom...., možda 15 – 20 minuta.....”
Grčevi mi totalno “rasturaju” noge.
Prošlo je 20 minuta, no dom još ne vidimo.
“Žele....”
“Ma tu smo, vidiš ove bandere kam vode, eno antene, još malo, iza onog zavoja i gore.......vidiš one naprijed kam se penju.....tam je dom.”
Nejdemo baš za onima koji idu okolo, idemo poprijeko. Strmije je, ali dom koji se vidi daje poticaj za hodanje.
Netko je rekao....”početak je najteži”, a ja bih ipak rekao da je u planinarenju najteži kraj. Ulaže se ostatak snage u svladavanje zadnjih metara uspona.
I konačno dom. Očekivani prizor. Snijega do prvoga kata. Prokopan je snijeg do ulaznih vrata pa se spuštamo do njih da bismo ušli u dom.
Toooooooooooooo!
Ruksak dolje.
Pozdrav s domaćinom. Poznato lice gospodina Vukušića, domara i izvjestitelja s najviše meteorološke postaje u Hrvatskoj. Njegova poznata dobrodošlica, lonac čaja od velebitskog bilja koje on skuplja i travarica po njegovoj recepturi.
Sad može raspremanje, presvlačenje, biranje mjesta za spavanje......i.......”klopa”.....”klopa”.....”klopa”......blebetanje........blebetanje.
Pričanje doživljaja s mnogobrojnih putovanja.
A sad dolazi u obzir i nadoknada tekućine koju smo izgubili znojenjem. Sad se smanjuju težine ruksaka, i “sutra bu sigurno lako ići z brega dole.”
Društvo se razrijeđuje......vrijeme je za spavanje.
Rekao bi Oliver....”finila je i ova, vaja poć leć. Kad Nadalina.....”
“Laku noć Šuco ( on mi je nestal od Sića, ali smo nadoknadili u domu kaj smo propustili
pričati na putu ),
laku noć Fancev (vino je bilo dobro, i samo me zanima kaj bi mama rekla da vidi kak se patiš),
laku noć Hrvoje.....laku noć Siniša.......noć Nada, Ljilja,
laku noć Đuro........laku noć Hrvatska......hrrrr.....hrrrrrr.....hrrrrrrrrrr.......”
Buđenje u 08.00, iako sam mislio spavati do 10.00, barem.
Nema teorije. Kad jedan krene šuškati, svi se bude.
Uobičajeno pospremanje i spremanje za put, klopa i ponovno smo vani na snijegu. Danas je još stupanj toplije. Neki misle kak bu put sad “mačji kašalj”, ruksaci su puno lakši i ide se nizbrdo.
Greška.
Put je samo malo lakši do koje spoznaje dolazimo za desetak minuta. Eto, ponovo smo pretoplo obučeni. Propadanje u snijeg učestalije od jučerašnjega. No, optimizam je veći.
Ovaj put prolazimo za gotovo četiri sata, i dolazimo do vozila upravo u vrijeme kad počinje kiša.
Izvanredno obavljeno.
A sad, do kuće možemo baš kak i šofer hoće.
Razmišljam na kraju puta:
“Boraveći gore ( u planini, u prirodi ) stječem dojam nečeg prvotnoga, nečeg što je ljudska vrsta već zaboravila živeći daleko od prirodnog načina života opterećeni svakodnevicom.
Svaki puta proživljavam ponešto od velike ljudske pustolovine. Mislim na hodanje po planini u ovakvim uvjetima.
I na kraju svakoga puta – izleta nalazim dio sebe.”
Željko Orač

p1011836
p1011805
p1011808
p1011810
p1011812
p1011816
p1011819
p1011820
p1011821
p1011822
p1011823
p1011824
p1011825
p1011827
p1011836
p1011837
p1011840
p1011842
p1291901
p1291908
p1291912
p1291931
p1291932
p1291933
p1291935