Kvarnerski vrhovi
Konačno je došlo proljeće u klimatološkom pogledu i doživjeti ga na kvarnerskim otocima nezaboravan je doživljaj. Već od ranog jutra bilo je jasno da su se Picoki probudili iz dubokog zimskog sna i osjetili proljeće svim svojim bićem, dok su neki još uvijek bili željni sna-ali svi su se probudili na prilazu trajektnom pristaništu Brestova. Stigli smo u isto vrijeme kad i trajekt za Cres pa je nastalo malo komešanje nakon sitnih provokacija da idemo sporo nizbrdo i da nećemo stići na vrijeme. Otok Cres po najnovijim istraživanjima najveći je hrvatski otok (405,70 km2) i valjda smo iz poštovanja prema tome njega krenuli prvog svladati. Uslijedio je uspon od prijevoja Križići prema vrhu Sis !!! Vrijeme je bilo prekrasno, sami pogled na morsko plavetnilo budio je u nama želju za ljetnim kupanjem. Očito je da se dio «planinara» opustio preko zime i da je uspon uzrokovao iscrpljenost, malaksalost, pomislio sam i na najgore kad sam pogledao prema nebu - iznad nas su uporno kružiti bjeloglavi supovi, najprije jedan, pa dva... Prekrasna ptica i zadivljujući način života.
Uslijedio je posjet Lubenicama (naselju ne povrću) gdje smo svojim dolaskom gotovo udvostručili broj stanovnika. Zaista je impresivna litica na kojoj je nastalo ovo kameno naselje, sa kućama starim preko šesto godina. Ispod litice očarala me je uvala Svetog Ivana. Da, da, tu se mora još najmanje jedanput doći.
Gotovo neprimjetno u Osoru smo prešli na otok Mali Lošinj i krenuli smo otočnim «putem» xy kategorije prema planinarskom domu Sveti Gaudent na Osorčici. Kako mrzim vožnju po planini, došlo mi je da izađem van i krenem pješice dalje. Konačno smo stigli i nastavili dalje pješice do doma. Kolko torbi, vreća, vrećica, punih svega što ne treba, al nek se nađe. U tim trenucima razmišljao sam na koliko dana idemo, pa dva, ali zašto tolke stvari, no dobro ipak nas ima dvoje. Pomislih da stanem i popijem i pojedem hranu – bit će mi lakše- i baš uslijed tih kreativnih misli stigosmo do doma. A dom, pa dom mi se činil nekak premali, neko reče manji od kontejnera, a nas 30-ak. Uslijedio je uspon na Osorčicu i vrh Televrin te brzi povratak po sumraku. Sa Televrina, u sumrak, je bio nezaboravan pogled na Unije, Male i Velike Svrakane, Susak... Nakon večere i solidnog obroka graha uslijedio je spavanac, a za neumorni dio ekipe zabava. Nikako nisam mogel zaspati, najčešće riječi koje su se prolamale kroz otok bile su litra i voda, a nazadnje samo litra. Kakva je to samo bila noć; spavanje pod otvorenim nebom, litre i vode, padanja s klupe, nabijanja uza zid, hrkanje i ostale čudne zvukove neću ni spominjati. Onako za informaciju - spavanje pod otvorenim nebom, u vlastitoj vreći, na betonu koštalo je 15 KUNA, ali ujutro smo svi bili «velikodušno» počašćeni toplim čajem od strane domaćina.
Najveći peh koji nam se dogodio te noći je zapravo pomicanje kazaljke na satu. Tako da smo krenuli prema autobusu po mraku. «Ulovili» smo trajekt za Valbisku odnosno otok Krk gdje nam je cilj bio najviši vrh Obzova, iznad Baške. Zaravan Krka izgleda poput mjesečeve površine, bijeli kamen, suhozidi, gdje koja lokva vode, a pogled na Bašku i Jurandvor zaista je impresivan. Nekoliko «trkača» krenulo je dužim putem - namjerno ili slučajno!? Uglavnom, svi smo se našli u Jurandvoru na mjestu gdje je pronađena Baščanska ploča. Uslijedio je povratak u stvarnost (doma) zalijan vrbničkom žlahtinom.
