Dugo očekivani izlet grupe planinara Planinarskog društva "Borik" iz Đurđevca na srednji Velebit je upravo pred nama. Okupljamo se ispred Robne kuće u centru Đurđevca, našeg stalnog polazišta za sve izlete. Tu su Ana, Snježana, Ljubica, Stane, dva Mladena, Miro, Bili te prvi puta gospodin Petar iz Virja, gospodin sa navršenih 65 godina i Saša, mladi policajac. Dolaze i Milica i Đuro, no Milica veli da ne ide jer je bolesna, a vjerujem joj jer tak i izgleda. Đuro -  predsjednik našeg društva veli da nejde jer ima poslovni sastanak, te umjesto ruksaka nosi aktovku. Nejde ni drugi Đuro jer mu je navodno sin potrl glavu. Komu je glava potrta, ne zna se. Đuro planinar veli da će nam se vodič pridružiti u Bjelovaru i da je to iskusna planinarka Nada iz Daruvara.

Po prvi puta, dakle za vodiča imamo ženu. Razmišljam šta mi je Zrinka pričala o Nadi kada su zajedno penjale na Kilimanjaro. Bilo je dosta različitih detalja, ali o njezinim sposobnostima kao vodiča nije pričala baš ništa. Točno, baš ništa o tome. Zato moram biti oprezan i paziti već na prvi dojam koji će na mene ostaviti.

Sa dva kombija krećemo i ubrzo smo u Bjelovaru, a zatim puno duže čekamo Nadu, jer očito nije najbolje dogovoreno mjesto gdje ćemo se sresti. Stiže Nada i veli da je skoro isto toliko vremena ona čekala nas, ali na drugom mjestu. Tipično za  poslovne dogovore našeg predsjednika Đure.

Kao što je i red Nada sjeda u prvi kombi i krećemo prema Velebitu. U Vrbovcu nam se pridružuje Vinko.

Vožnja pregrijanim kombijem petkom popodne na početku turističke sezone autoputom prema moru, zatim uskom cestom do Krasnog. I samo ime "Krasno" govori da je to prelijepo mjesto na sjevernim obroncima Velebita u parku prirode, smješteno na visini od oko 800 m. Mjesto čini 14 zaselaka na rubovima slikovitih polja, smještenog između Velebitskih obronaka. Krasno je nadaleko poznato po Svetištu Majke Božje od Krasna iz XVII. stoljeća, a tu se nalazi i najstarija šumarija u Hrvatskoj, kao i muzej šumarstva. Od Krasnog nastavljamo uskom asvaltnom cestom, pa onda još užom makadamskom prema Alanu, i sve to bez ijednog zaustavljanja.

Prvi dojam o  našoj vodičici - ima jako dobar mjehur.

Mladen veli da više zdržati nemre, zaustavljamo kombi i olakšavamo se u gustoj velebitskoj šumi.

Vidimo da se zaustavlja i prvi kombi. I oni rade isto, svi osim naše vodičice Nade, a to potvrđuje moj prvi dojam o njoj.

U mraku stižemo do planinarske kuće na Alanu (1340 m). To je prekrasna drvena kuća sa kuhinjom i blagavaonicom u prizemlju te spavaonicama u potkrovlju. Ispred ulaza nalazi se mala terasa sa koje se vidi more i sjevernojadranski otoci. Smještaj, spavanje i već je jutro. Bez doručka krećemo Premužičevom stazom prema Šatorini. Nada veli da ćemo jesti putom.

S desne strane pruža se prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, otoke, Krk, Cres, Rab, Goli otok i Sveti Grgur, a tamo dalje nazire se Pag. Ugodno planinarenje bolje reći šetnja Premužičevom stazom preko rascvijetanih i mirisnih velebitskih livada i šuma.

Premužičeva staza je remek - djelo graditeljstva, a proteže se od Zavižana preko Alana sve do Baških oštarija na gotovo jednakoj nadmorskoj visini. Dovršena je prije sedamdeset godina prema projektu i pod nadzorom planinara Premužića, a omogućuje nam da s lakočom dođemo do najljepših i najdivljijih predjela Velebita

Gledamo prema moru jednim okom, a drugim pratimo crne tmaste oblake koji iz unutrašnjosti nadiru prema vrhovima Velebita i zatim se spuštaju prema moru. Ubrzo se u Paškom kanalu "nebo spaja s morem". Vidimo kako brodovi koji plove kanalom "bježe" u luke, a taj vodeni vrtlog kreće prema nama.

Zaista za samo par minuta mi smo u samom centru oluje. Pretpostavljam da je tako jer ništa ne vidim, a kiša lije sa svih strana. Valjda čak i odozdola. Niti jakna od goroteksa niti kabanica navučena na jaknu ne pružaju nikakovu zaštitu. Svi smo potpuno mokri. Kako je naglo došla, tako oluja naglo i prestaje i stidljivo se pojavljuje sunce između oblaka, a mi se polako sušimo uspinjući se na Šatorinu.

To je  najviši vrh srednjeg Velebita, ali uspon nikome od nas nije posebno naporan.  Valjda zato što smo još svježi, istuširani kišom i potpuno praznih želudaca, jer nikako da stanemo i nešto popapamo za doručak, a već je debelo i vrijeme ručka.

Drugi dojam o vodičici  Nadi - ima jako dobar želudac i ne osjeća glad.

Serpentinama se uspinjemo na vrh (1622 m). Pogled prema moru zaklanjaju nam oblaci, ali na samom vrhu je sunčano, pa sušimo mokru odjeću i konačno ručak. Spajam doručak s ručkom, a tek tada razgledavam okolne vrhunce koji su svi ispod nas. Pogled prolazi preko okolnih Velebitskih vrhova Zavižana, Gromovače, Valinovca obraslih planinskom travom  ispod kojih se pružaju prekrasne bukove šume.

Tada opazih vodičicu Nadu koja jede orahe sa sušenim ananasom, a to potvrđuje moj drugi dojam o njoj.

Kad se je malo razišla gužva na vrhu Šatorine, jer nas je u jednom trenutku bilo gotovo više od stotinu planinara, počinjemo  sa slikanjem, a zatim spremanje osušenih majica i poluosušenih čarapa, pa spuštanje strmom padinom Šatorine po prekrasnoj planinskoj livadi prepunoj žutih cvijetova planinčice i pljuskavice.

Opet nam povremeno puca pogled na Jadranske otoke, a pozornost nam plijeni Pag i bijele brazde trajekata koje ga spajaju s kopnom. Poput bisera iz mora izvire nekoliko manjih otoka i hridi.

Nekoliko sati ugodnog hoda i stižemo do jednog od rijetkih izvora na Velebitu, pola sata udaljenog od planinarskog doma Kugina kuća. Inače na cijelom Velebitu ima samo nekoliko izvora pitke vode i zato uvijek kada planinarimo Velebitom svu potrebnu vodu za piće nosimo na leđima.

Voda je hladna i ukusna, ali ni približno dobra kao velebitsko pivo koje nam nudi ljubazna domaćica Željka u Kuginoj kući.

Planinarski dom Kugina kuća sagrađen je na nadmorskoj visini 1173 m, a  sa svih strana je okružen planinskim vrhuncima. U okolici doma nalaze se predivni planinski proplanci gdje pronalazimo rascvale grmove majčine dušice i gospine trave. Ljubičasti cvatovi uskolisnog kipreja ukrašavaju rubove puteva. Tu je i alpski kotrljan sa svojim zamamnim crvenoljubičastim cvijetovima.

Ugodan popodnevni odmor uz lagane šetnje po okolici planinarskog doma gdje vidim u iščupalom korijenu jedne bukve, vjetrom i vodom izrezbarenu "skulpturu" planinske smreke. Svi prolaze pokraj tog umjetničkog djela prirode, ali ga nitko  ne primjećuje, a ja taj komad poluistrulog korijena bukve težak 5 - 6 kg uzimam sa sobom. Već ga vidim, nakon samo malo dotjerivanja i zaštite, smještenog u svojoj radnoj sobi. Teret koji nosim na leđima time se znatno povećava, pa nalazim dio jedne otpale grane koji će mi poslužiti kao štap za podupiranje pri hodu.

Neposredno prije večere dolazi grupa zagrepčana koje vodi mlada vodičica izuzetno aerodinamičnih linija, a s njima je i jedan pas. Svi se okrečemo prema njima i kao gledamo pesa.

Spušta se mrak, a na stol stiže Željkin grah. Dio ekipe ponovno odlazi u šetnju, a dio se zabavlja kartanjem. Svima nam je lijepo jer na ovom mjestu nema signala niti za mobitel niti za radioprijemnike pa smo potpuno "odsječeni" od svijeta.

U mraku pronalazimo mjesta za spavanje i  čini mi se, tek što smo legli - sviće. S obzirom da znamo osobine našeg vodiča Nade slijedi obilan doručak.

Ugodna šetnja Premužičevom stazom i dogovor da se popnemo na Budakovo brdo. Prije skretanja prema Budakovom brdu uočavamo da dio ekipe vidno zaostaje, a Snježa jako šepa.

Nada, Vinko i ja obavljamo kratku konzultaciju. Snježi treba riješiti problem sa lijevom nogom i to masažom ublažiti bol. Ako je problem, bolan mišić iznad koljena, masažu ću preuzeti ja, a ako je problem ispod koljena, mišić će izmasirati Nada. Stiže Snježa i pokazuje nateklo stopalo. Dakle rješenje problema je u Nadinoj ingerenciji, pa Nada uzima biljne masti i počinje s masažom stopala. Ubrzo se na Snježinom licu vidi olakšanje, a što je znak da je bol prestala.

S obzirom da je uspon na Budakovo brdo veoma naporan grupa se razdvaja na dva dijela i to cure sa gospodinom Perom i Sašom nastavljaju Premužičevom stazom, a mi ostali počinjemo s usponom kroz šumu na Budakovo brdo. Pomalo sam zabrinut hoće li prvi dio grupe pronaći pravi put do Baških oštarija, jer ih vode mladi policajac i plavuša.

Uspon na Budakovo brdo je zaista "oštar". Jedan sat hoda kroz gustu bukovu šumu sa mnoštvom srušenih stabala koja presijecaju planinsku stazu. Na stablima rastu prekrasne ogromne žute gljive koje plijene pogled. Turbo Vinko je odjurio, za njim Mladen i Bili. Ostao sam  u gustoj šumi potpuno sam, jer je ostatak grupe negdje daleko ispod mene.

Preko sat vremena kroz šumu se penjem sam isključivo prateći markacije. Niti dozivanje ne pomaže jer su ovi ispred mene već poodmakli, a ovi iza mene pozaostali. Uživam u miru i tišini,  koju prekida samo lomljenje grančica ispod stopala i šuškanje lišča koje odmičem od sebe, ali ipak imam osjećaj da me netko prati. Ne vjerujem da bi to mogao biti ris koji je nedavno viđen na tom predjelu, ali jedan od brojnih medeka tu bi se mogao naći.

Konačno dolazim do ruba šume. Tu je Mladenov i Bilijev ranac, pa ja odlažem i svoj.

U daljini vidim Vinka kako gotovo trči prema vrhu. On je zaista turbo penjač i mislim da nogom ne dodiruje tlo pri usponu. I bez ranca na leđima uspon je težak i naporan tako da izvlaćim "posljednje atome snage" i uspinjem se do vrha Budakovog brda (1318 m).

Sa vrha Budakovog brda opet nam puca fantastičan pogled prema Pagu i srednjejadranskim otocima. Vidi se paški most, naselja i prekrasno plavo more. S druge strane nebo paraju vrhovi Velebita, a u daljini prepoznajemo karakterističan oblik Šatorine na vrhu koje smo bili jučer. Prema istoku redaju se kukovi, stijenjaci, vrtače i vrh lijepog imena "Visibaba".

U jednom trenutku pogled se zaustavlja na mjestu na rubu šume gdje smo ostavili naprtnjače i primjećujemo da stiže ostatak grupe. Uočavamo nekakovu strku. Ne znamo o čemu se radi i s nestrpljenjem očekujemo da se netko od njih popne na vrh i ispriča nam što se je dolje odigravalo. Nakon dvadesetak minuta vodičica Nada, Mladen i Miro pristižu do nas na vrh i od njih saznajemo da su iz šume čuli lom, a zatim vidjeli medvjeda koji je očito primamljen mirisom i bojom naših ostavljenih naprtnjače došao do samog ruba šume.

Navodno, kada je opazio Staneta, koji je bio sav namazan bijelom zaštitnom kremom, okrenuo se i otišao. Nakon par minuta je za njim istim putem otišao i Stane. Koliko znam to je prvi puta da je Stane pri samom kraju odustao od uspona na vrh. Da li je zaista otišao za medvjedom ili je zbog nečeg drugog krenuo prema Premužičevoj stazi, zaista ne znamo.

Uspon na Budakovo brdo bio je zaista naporan i dogovaramo se da dio ekipe krene odmah prema Premužičevoj stazi i Baškim oštarijama, a Nada, Vinko i Mladen koji su u najboljoj kondiciji, odlučuju se popeti i na Visibabu.

Put prema Premužičevoj stazi je ugodan, prolazi kroz šumu uz stalno spuštanje. Pratimo tragove Stanetovih cipela, koji se miješaju sa tragovima medvjeđih šapa, a na jednom mjestu nailazimo na tragove rovanja ili hrvanja po zemlji. Je li se to Stane hrvao sa medvjedom ?

Nakon par metara na sredini šumske stazice nailazimo na trag svježe medvjeđe "kakice" i od tog mjesta tragovi medvjeđih šapa skreću u gustiš s desne strane, dok tragovi Stanetovih stopa nastavljaju šumskom stazom. Dakle, medvjed se je usro, a Stane je gordo nastavio svojim putem. Ubrzavamo korake da ga stignemo, te nakon približno pola sata hoda sustižemo Staneta koji se na sve naše upite samo zagonetno smješka. Poznajući Staneta, osječam da nikada nećemo saznati je li se on zaista malo prije sreo sa medom ili je sve to bio samo plod naše mašte.

Put nastavljamo Premužičevom stazom. S lijeve strane pukotine stijena ukrašavaju ljubičasti cvjetovi zvončica i planinskih ljiljana, a s desne strane pružaju se zelenožuti planinski proplanci sve tamo daleko do mora. Uz rub puta cvjetove kotrljana nadliječu tisuće raznobojnih šarenih leptira.

Kako hodamo neprekidno već više sati, odlučujemo napraviti poduži odmor na jednom mjestu sa kojeg se pruža širok pogled prema moru i otocima. Poput sitnih kukaca izgledaju brodovi koji plove Paškim kanalom, a poput malenog leptirića izgleda brazda koju ostavlja trajekt.

Uz čavrljanje, nezaboravan pogled prema moru, opojne mirise i opuštanje vrijeme naprosto leti. Izgleda da smo se na suncu izležavali dosta dugo, jer u jednom trenutku uočavamo da su se visoko u zraku iznad nas pojavili lešinari. To nam predstavlja znak za polazak, pa oblačimo cipele, dižemo naprtnjače i nastavljamo hodanje Premužičevom stazom prema Baškim oštarijama.

Na jednom šumovitom dijelu iza zavoja začusmo lom grančica i zvuk ponešto sličan onom koji nastaje prilikom proboja "zvučnog zida". Pomalo uplašteni i iznenađeni stajemo i okrećemo se, a tada se iza zavoja pojavljuje vodičica zagrebačke ekipe koja svojim aerodinamičnim oblinama naprosto para zrak. Iza nje topče sedam do osam znojnih muškaraca poluotvorenih ustiju i poluisplažena jezika, a čini se da i sline. Prolaze pored nas kao da nas ne primječuju. Pratimo ih pogledom do slijedećeg šumarka u koji zamiču, a mi počinjemo posljednji teži uspon prema Prpinom planinarskom domu kod Baških oštarija.

Težinu uspona olakšava nam nailazak na proplanak prepun šumskih jagoda. Pune šake mirisnih slatkih bobica vraćaju nam snagu i osvježuju misli. Jedan (ne smijem reći ime) između prstiju okreče dvije podebele šumske jagode i pita: " Je li ona ima veće?" misleći pri tom na bradavice vodičice zagrebačke ekipe. Padaju različiti komentari vezani uz usporedbu boje, oblika, okusa i mirisa, ali se oko ničeg ne možemo složiti. Točnije, slažemo se jedino oko toga da jagoda ima puno više.

U takovom raspoloženju lakše svladavamo prijevoj i uskoro smo kod Prpinog planinarskog doma. Tu nas čeka ženski dio ekipe. Policajac i plavuša su ih bez geografskih karti i iskustva, samo prateći markacije, uspješno doveli do cilja, a što opovrgava sve šale na račun policajaca i plavuša.

Još si nismo uspjeli ni skinuti cipele, a za nama stigoše turbo Vinko, Nada i Mladen. Konačno je cijela grupa na okupu nakon izuzetno interesantnog i dinamičnog planinarenja po vrhovima srednjeg Velebita. Tada stvaram treći i posljednji dojam o vodičici Nadi: " Zna voditi planinare po Velebitu" i opet bih rado planinario s njom kao vodičem.

Ispijamo nekoliko velebitskih piva za sretan put, pakiramo opremu i kombijima krećemo prema Podravini. Putem nas Nada poziva na planinarenje po češkim planinama uz granicu sa Poljskom krajem kolovoza. To potvrđuje moj treći dojam o njoj, a izvještaj sa tog planinskog puta slijedi.