Sudionici:
- MLADEN FANCEV, Virje
- MILICA FUČEK, Đurđevac
- NADA NOVOTNI, Daruvar
- VLATKO ŠULENTIĆ – ŠUCO, Daruvar
Ova godina je posebna. Nakon osvojenog najvišeg vrha Afrike – Kilinanjaro 5895 m poćetkom ožujka ove godine, odlućili smo se osvojiti i najviši vrh Europe – Mont Blanc 4810 m.
Okupilo se troje kilimanjaraca, Mladen, Nada i ja, te Šuco koji je već bio na vrhu prije sedam godina. Krenuli smo u subotu u jutro u 6 sati iz Đurđevca . Vozio nas je Franjo koji nam je ujedno bio i savjetnik U Bjelovaru smo pokupili Nadu i Šucu, koji se opremio sa nekoliko litara daruvarskog vina, da se nađe. Put preko Hrvatske i Slovenije teko je bez problema, no u Italiji su poćele gužve kod naplatnih kućica. To je dokaz da gužve nisu samo kod nas nego su svakidašnja pojava i u «razvijenom svijetu». U 20 i 30 bili smo u Chamonixu. Cestarine od Hrvatske do Chamonixa iznosile su ukupno 45,1 euro i prolaz kroz tunel Mont Blanc iznosi 30,50 eura.
Nakon malog lutanja i traženja smještaja po Chamonixu dobili smo informaciju da je moguće dosta povoljno noćiti u hotelu u Argenteru. Imali smo sa sobom i šatore no bila je prognoza dosta ružnog vremena te smo rađe tražili čvrsti krov nad glavom. Kampiranje inače dođe 10 eura po osobi. Nadina frendica preporućila nam je Gite Le Belvedere koji drže troje Amerikanaca. Ljubazni Amerikanac objasnio nam je da ukoliko imamo rezervaciju možemo noćiti u tom objektu za 12 eura a ako nemamo možemo noćiti u hotelu nekoliko kuća dalje za 18 eura. Cijena nam se činila prihvatljiva te smo uzeli noćenje i za drugu noć i rezervirali smještaj nakon uspona. ( Adresa hotela: 501 Route du Plagnolet, Argentiere, tel/fax: 33 4 50 54 02 59, www.gitebelvedere.com ).
U nedelju smo prošetali po Chamonixu, pronašli nekoliko dućana u kojima se mogla nabaviti jeftina oprema, jeftinija nego kod nas, te pronašli alpinistički centar kod crkve u centru Chamonixa, gdje smo si sredili osiguranje od 2,5 eura po osobi za dan boravka u planini, za nedaj Bože potrebu da po nas dođe helikopter.
Planirali smo žičarom otići do Agi du Midi vidikovca radi aklimatizacije no puhao je jak vjetar i žičara nije vozila te smo otišli zupčastom željeznicom ( 15 eura) do Mer de Glaca i spustili se do ledenjaka i malo isprobali hodanje po ledu u derezama.
Što se tiće našeg alpinističkog iskustva nismo bili baš totalne neznalice a niti neki stručnjaci. Šuco je već bio na Mont Blancu, Nada je pokušala ići gore al je kod Vallota morala odustati. Ja sam lani penjala na Grand Paradizo no odustala sam na 3800 m. Jedino Mladen nije do sada penjao po ledu niti je bio u navezu. Franjo nam je dao brzinski tećaj ponašanja na ledenjaku. Kako se pada na cepin, hoda u navezu i sa derezama, ponaša kad netko pada.
Nakon toga smo malo hodali po ledu i bili spremni za uspon.
U ponedeljak nas je Franjo dovezao kombijem do gradića Les Houches do žičare. Odande smo se podigli sa 1007 m na1800 m do Bellevue, gdje smo čekali vlak. Povratna karta je 12 eura kao i povratna karta za vlak. Sa vlakom smo se podigli do le Nid d Agile na 2364 m.
Vlak ide svakih sat i pol i u ovo doba godine svaki put je pun, te smo cijelim putem stajali.
Izašli smi iz vlaka, udahnuli svježi planinski zrak i u 12 sati krenuli po kamenitoj stazi. U doljnjem dijelu staze ponegdje su rasli rijetki buseni trave koje su pasle gotovo pitome divokoze. Lijeno su nas promatrale sa strane kad smo prolazili no nisu se uplašile i pobjegle. Kako smo se penjali tako je i vjetar bio jači i nestalo je travnatih busena oko nas. Nalazili smo se u kamenoj pustinji. Na pojedinim prijevojim je vjetar bio toliko jak da smo hodali ukoso kao da se hrvamo s nekim. Oko 15 sati polaganog hoda , neprestano šibani vjetrom, došli smo do snježnog prelaza malo prije doma Tete Rousse. Sunce je u to doba godine jako te je gornji sloj sinjega popusti i pretvorio se u kašu. Hodajući tako u jednom dijelu staze Nada je počela kliziti naišavši na čisti led. Jedva se izvukla sa ledene ploće. Mi smo se samo u tiši pogledali svjesni da je mogla odkliziti stotinjak metara niže gdje su se nakon sinjega nalazile stjenovite gromade.
Tete Rousse (3167 m) se sastoji od stare građevine koja je bila zatvorena i nove novcate građevine koja je još mirisala na sviježe okrećene zidove. Dom drži obitelj vrlo ljubaznih Francuza. Uspjeli smo naći smještaj za 11,40 eura i umorni se zavalili u udobne krevete sa novom posteljinom. Bilo je prosto nevjerojatno doživjeti takav luksuz na toj visini.
Bilo je svega, cijeli meni za 22 eura, juha od 7 eura, voda 1,5 l 4 eura, kava 2 eura …. Bilo je svega i sve je imalo svoju cijenu. Izvadili smo svoje paštete i fini mini juhu te kupili vruće vode i zadovoljno se svi najeli juhe za 4 eura. Mi se uvijek snađemo.
Smještaj je bio doista povoljne cijene te smo odmah rezervirali spavanje za prekosutra. Jeftinije je nego u Chamonixu. Dom se može rezervirati na 33 4 50 58 24 97.
U utorak oko 9 smo krenuli dalje. Odma uz dom bilo je naselje šatora svih koji nisu uspjeli naći ležaj u domu. Odmah je počeo oštri uspon i prijelaz preko žljeba punog sipara. Postavljena je i sajla za prijelaz no snjeg i led su produbili žljeb te smo morali brzo proći po uzanoj stazici dok je odozgora povremeno padalo raznoliko kamenje. Zato se obavezno nosi kaciga. Potom je započelo neprestano penjanje. Često smo morali korostiti sva četiri pogona. Kad smo naišli na sajle i klinove uspon je bio još strmiji. Gotovo stalno smo na vrhu stijene vidjeli dom du Gouter. Trebalo nam je 3,5 sata za uspon. Oko podne smo se smjestili za stol u čošku blagovaonice i saznavši da nema više slobodnih ležaja navukli smo na sebe što više odjeće i strpljivo čekali većer nadajući se bar spavanju na podu. Nakon što smo se utoplili pojeli smo juhicu za koju je Mladen zagriao vodu na kuhalu. Navalili smo na kobase i šunkicu da ubacimo što više hrane u sebe tako da bude prerađena i pretvorena u energiju u jutarnje sate kad će najviše trebati.
Sa radošću smo dočekali Đakovćane koji su se spustili sa vrha, njih petero. Sa njima je krenuo i Kiki, naš kilimanjarac, no zaostao je jer su kasno krenuli na vrh zbog lošeg vremena te noći, i vjerojatno našao smještaj u Vallotu. Bilo nam je nevjerojatno kako su ga samog mogli ostaviti i bili smo u brizi jel sve u redu s njim.
Uspjelo nam je na kraju dobiti komadić poda za spavanje do dva sata u noći sve za 11,90 eura, isto kao i za ležaj. Za razliku od Francuza u Tete Rousse ovi su bili vrlo neljubazni i neprestano su se razbacivali ruksacima koji su im smetali na prolazu do skladišta. Dom se može rezervirati na 33 4 50 54 40 93 ili fax 33 4 50 93 90 05 ili sve pogledati na www.viave.fi , i izbjeći neugodnost spavanja na podu. U osam naveće smo mogli leći na pod. Tada je nastala neviđena strka. Tko je bio brži uspio se izvaliti na pod a oni manje spretniji su ostali sjediti cijelu noć. U pola dva je bilo buđenje. Za one koji su spavali, ja sam se neprestano okretala i bila u polusnu. Do dva smo morali van jer su poćeli dolaziti oni sretnici koji su rezervirali ležajeve i u miru su pojeli nešto lagano i popili čaj. A mi smo se naguravali na ulazu i u metežu navlačili opremu na sebe.
Napokon smo oko tri u jutro krenuli. Noć je bila kao stvorena za uspon. Nebo je bilo puno zvijezda a vjetra gotovo nije ni bilo. Svi četvoro smo bili u jednom navezu. Pojednici su išli bez naveza no sigurnije je u navezu jer ispod staze ima pukotina a i na strminama se može poskliznuti i tada se teško zaustavlja. Sa cepinom u rukama i derezama na nogama polako smo se kretali. Iskustvo sa Kilimanjara naućilo nas je da se stopu pred stopu sigurno stigne na vrh te smo tehniku «pole pole» primjenili i u Alpama. Bili smo isprobali visoke planinske visine i prorjeđen zrak te nismo imali visinskih tegoba u usponu. Nada je, čini se, nešto teško u jutro ubacila u želudac te je zastajkivala blijeda ko krpa. No išla je dalje. Taman je svitalo kad smo prešli prvi dugi uspon i zastali smo uživajuči u naranđasto crvenim jutarnjim zrakama sunca koje su se rasipale po bijelim padinama Mont Blanca. Potom smo se malo spuštali i hodali po horizontali što je bilo pravo olakšanje nakon prvih strmina. No potom je krenuo uspon koji nije prestajao do vrha. Oko 8 smo stigli do skloništa Vallot na 4362 m. Puni nade zavirili smo u sklonište i ugledali još pospanog Kikija. Radosno smo se izljubili, podjelili iskustva uspona i krenuli dalje zaželjevši Kikiju sretan silazak.
Vrh se nazirao pred iznad nas, bio je tako blizu no slijedio je najteži dio uspona. Neprestano smo se uspinali po ledenoj stazi koja je bila na mjestima vrlo strma, sigurno 45 stupnjeva. Šibao nas je sve jači vjetar. Kretali smo se sporo al sigurno. Došli smo do dijela zvanog žilet. Doista je zastrašujuć. Hoda se po pola metra širokoj stazi a sa lijeve i desne strane je strmina. I puše vjetar. No laganim hodom smo i to prešli. Pri vrhu smo zastajkivali skoro poslije svakih desetak koraka.
I oko deset sati smo stigli na krov Europe. Na samom vrhu kao da se sve smirilo. Ni vjetra nije bilo. Sunce je obasjavalo Chamonix, Aig du Midi, okolne vrhove. Na talijanskoj strani su bili bijeli oblaci iz kojih su izvirivali Grand Paradizo i Materhorn. Bilo je prekrasno. Malo smo se osvježili, pojeli slatko i poslikali te krenuli natrag.
Silazak je također bio naporan. Neprestano se proklizava i spušta po groznoj strmini. Nisam mogla vjerovati da sam se popela po tome.
Oko 1 po podne smo stigli u dom du Gouter. Tu smo sreli Bjelovarčane koji su tek stigli. Bilo ih je četvero. Čamac je ostao dolje. Veljko se raspitivao o našim iskustvima i zabrinuto pogledavao prema vrhu. Poslije smo čuli da je samo jedan od njih stigao na vrh ostali su odustali. Nakon dvosatnog odmora i dremuckanja za stolom poćeli smo se spuštati prema Tete Roussu. Mladen se užasavao ponovnog prelaza preko žljeba sa siparom. Neprestano je mrmljao « kak¢ on to nemre». No uz bodrenje i našu podršku sigurno je prešao taj dio. Ubrzo smo se spustili do doma i smjestili u našu sobu , kad smo vidli komešanje i zabrinuta lica uprena pogleda u planinu , u onaj isti dio koji je Mladena užasavao. Neki nesretnik je tamo pao, kotrljao se stotinjak metara po siparu kad se zaustavio. Helikopter je došao po njega i kad su ga zakvačili i digli par metara od zemlje , ponovno im je ispao. Nadam se da je nesretnik to sve preživio jer nismo ništa kasnije čuli. No na dan našeg uspona sa talijanske strane je jedan planinar poginio i troje je ozljeđeno nakon odronjavanja sinjega. Svi su doma poljudjeli od brige jer su to dali na vijestima na našoj televiziji.
No naš uspon i silazak dobro su tekli. Nakon što smo nešto malo pojeli prilično iscrpljeni legli smo spavati .
U četvrtak smo se spustili po kamenoj pustinji do vlakića i nakon toga žičarom došli do našeg kombija.
Ja sam imala obaveza u petak navečer u Đurđevcu te su se i ostali odlučili vratiti odmah u četvrtak u Hrvatsku.
Šteta, jer u Chamonixu ima toliko toga za vidjeti i posjetiti, kao i na Italijanskoj strani. Drugi put zadržat ćemo se duže u prekrasnim alpskim pejzažima koji naprosto pršte ljepotom i energijom.
Mont Blanc je niži za 1000 m od Kilimanjara, no mnogo je teži za uspon a i puno fascinatniji. No jedan i drugi vrh su posebni na sebi svojstven način i ostavili su dubok trag u meni i mom karakteru. Svaka planina upoznala me sa jednim djelom mene same, za koji nisam ni sanjala da postoji u meni, i učinila me boljom i jačom osobom.
Zato, planine, hvala vam!
P.S. Razlog više da posjetim i Himalaju, zar ne?
