LEDENI KALNIČKI ZUBI

Noćašnji jugo otopio je posljednje zapuhe snijega, kojim je do jučer bila zavijena cijela Podravina. U jutarnjim vijestima prognostičari najavljuju sunčan dan. U trenu donosim odluku: "Idem na Kalnik".

Sastanak pred robnom : " Milica, Marija, Snježana, Siniša, Željko i ja".

Izgleda da je Željko češnjakom želio otjerati preostale krpice snijega misleći da češnjak na njih djeluje kao na vampire. Možda češnjak i djeluje tako protiv snijega, ali iz auta ga ispraćamo gotovo prije nego što je i ušao. Upućujemo ga u drugi gdje imaju klimu i gdje ih za to nebu zadušil.. Poslušno odlazi kod Siniše i mala karavana kreće put Kalnika.

Prolaskom Križevaca, snijega ima sve više, a cesta za Kalnik gotovo je sva pod snijegom uz prometni znak zabrane prometa.

Milica ga prolazi, a zatim i drugi isto takav i šiša po ugaženom snijegu uz dugi uspon prema domu podno starog kalničkog grada. Pri vrhu usporava. Kotači proklizavaju, ali priskaču Željko i Siniša, ja otpuštam ručnu i evo nas na cilju koji je zapravo start za naš današnji pohod.

Snijeg je tu debljine preko pola metra, no mi smo ovih pet mjeseci navikli na snijeg i mećave, pa s curama koje na čelu kolone prte snijeg polako se uspinjemo prema prvom kalničkom zubu.

Uspon je dosta nezgodan zbog skliskih stijena pokrivenih snijegom. Staza se ne vidi , ali Željko pronalazi put do vrha zuba. Pojavilo se i sunce, jer su oblaci ostali ispod nas.

Prekrasan pogled na prigorje i Podravinu s jedne te Zagorje s druge strane.

Nekoliko slikica za uspomenu i idemo dalje preko zubiju. Milica pokazuje da ima još jedan mliječni zub. Ma ko bi rekao.

Ovaj na koji se penjemo nikako nije mliječni. Ovo je skliski očnjak sa napredovalim karijesom po hrptu. Promrzlim prstima tražimo pukotine i oslonce u zaleđenoj stijeni. Sporo napredujemo, sklisko je i zaista opasno, pa mi dečki diskretno «osiguravamo» cure. Adrenalin raste. Samo mala neopreznost i pad bi bio neizbježan.

Pričam nešto o pozitivnim mislima, više zbog sebe neko zbog drugih i zaista ubrzo je i drugi zub savladan.

Pogled još ljepši. Križevački stari grad je ispod nas. Pogled na slijedeći zub. Kratka priprema, spust,  pa uspon na slijedeći zub koji svladavamo lako i uspješno.

Željko se zagonetno smješka vodeći nas dalje. Ubrzo shvaćamo razlog smiješku, jer nailazimo na pukotinu između stijena, strmu, oštru i sklisku, a samo preko nje se može uspeti na vrh slijedećeg zuba. Oslonca gotovo i nema. Stijene su zaleđene, a rasjeklina je mjestimično uža od metra. S ruksakom na leđima uspon je nemoguć. Skidamo ruksake i podižemo ih ispred sebe. Pri tom na sebe urušavamo snijeg. Ovo je zbilja grdo. 

Korak po korak plazimo po stijeni. Željko stiže na vrh, zatim ja, pa Milica, Marija i Snježana. Siniše nema. Ne vidi se, ali ubrzo začujemo iz podnožja njegov glas. «Odustajem, ovoga  ni tamo nije bilo», veli Siniša koji se pred nekoliko dana vratio sa uspona na Kilimanjaro. Ubrzo ga opazimo kao se sa stijene spušta i odlazi prema šumi.

Nama na vrhu time je na neki način zadovoljstvo još jače. Hvatamo zrak, okrenuti prema suncu. U jednom trenutku ugledah Mariju u odsjaju sunčevih zraka. Izgleda poput «Marije». Prekrasan prizor. Vadim aparat i «klik». Cure komentiraju tko bi se iz našeg društva moga popeti, a tko bi morao tražiti zaobilazni put prema vrhu. Ređaju se imena, ali zbog mira u kući ja ih neću ovdje iznositi. 

Krećemo dalje prema vrhu, preko ostalih zubi koji nam više ne stvaraju nikakve probleme, djeluju solidno, baš kao da ih je Đurđevački stomatolog dr. Plantaj izbrusio i uskoro smo na vrhu iznad kalničkog tornja. Pogled na krajolik kao iz aviona. Ispod oblaka naziru se polja i šumarci, te potkalnička sela. Napasamo oči i pravimo još nekoliko slikica.

Malo na koljenima, malo na turu, po debelom snijegu spuštamo se s vrha prema domu. Odmor, fina papica, križevačka graševina, a za desert penjemo se na kalnički stari grad. Za Željka to nije planinarenje i on  nas ostaje čekati ispred doma. 

Mi se lagano uspinjemo po zaleđenim kamenim stepenicama prema vrhu starog grada. Usput pričam društvu pričam legendu o gradu, Beli IV i šljivarima. Toliko različito, a opet slično Legendi o Picokima i đurđevačkom starom gradu. Samo Picoki nisu dobili plemićke titule poput kaliničkih šljivara. Vjerojatno zato što su spašavali obične seljake, a ne tamo nekog kralja. No to je tema za neku drugu priču u neko drugo vrijeme, a sad treba paziti na zaleđenu stijenu, preko koje  izbijamo na sam vrh.

Opet prekrasan pogled na potkalnička sela. Samo zbog njega trebalo je ovdje doći.

Istim smjerom spuštamo se niz zidine starog grada i ubrzo osjetimo miris češnjaka. Da tu nas čeka Željko, a zatim na pristojnoj udaljenosti slušamo analizu današnjeg pohoda u superlativima. 

Ugodno čavrljanje u autu, zadovoljstvo uspješnim usponom na Kalnik koji je u ovim uvjetima zaista težak i zahtjevan, te listanje netom snimljenih slikica. I to je bio rastanak od ove duge zime i prvi susret s proljećem.

Želimir Hrvatić

 

P1010014
P1010007
P1010009
P1010011
P1010013
P1010014
P1010015
P1010020
P1010021
P1010025
P1010027
P1010032
P1010034
P1010036
P1010037