Započela je i ova nova 2005. godina, i mi krećemo sa novim izletom. Ovaj put smo odabrali NP  Paklenicu. Skupilo se nas osmero, taman da popunimo kombi. Bily, Boba, Stane, Veljko, Bojan, Orač, Mladen i ja. Krenuli smo oko 4 da bi što ranije bili na odredištu.

Sve je teklo po planu i oko 9 smo bili na ulazu u Nacionalni park Paklenica. Platili smo ulaznicu i još se vozili oko 2 km do parkirališta, gdje smo ostavili kombi.  Izvukli smo stvari iz kombija i sa poprilično teškim ruksacima stalno pokušavajući ostaviti ono što nam kao neće trebati. S obzirom da je bilo toplo za to doba godine nekako nam se činilo da nam cepini neće trebati.

Prolazili smo stazom podno stjena po kojima su se penjali alpinisti i pomalo sa radoznalošću pogledavali kako se spretno penju po okomitoj stijeni. Prošli smo i pored ulaza u atomsko sklonište koje je isklesano u stjeni ranih pedesetih godina, površine 1730 m2, povezanih s 549 m hodnika, tako bar kažu. Nismo bili u nutra, i za to se plača ulaznica.

Kako smo dublje ulazili u kanjon, tako je on bio sve uži a i stijene sve višlje. Uz stazu, malo sa jedne malo sa druge strane, žuborio je potok i širio smirujuče melodije oko sebe.

U gornjem dijelu kanjon se malo proširio i prolazili smo uz vrlo ugodnu bukovu šumu. Nakon sat i pol hoda stigli smo do doma «Paklenica». Malo smo se odmorili nešto pojeli i krenuli dalje. Staza je bila sve uža , strmija i prolazila je kroz gustu šumu. Šutke smo hodali kad se iz grmlja čulo šuškanje. Sva sam protrnula u išćekivanju, kakva li će to zvijer izaći. Sva sretna ugledala sam prvo jednog a onda i drugog konja.  Malo smo ih pomilovali i krenuli dalje. Čekao nas je naporan uspon kroz borovu šumu. Ruksak me ubijao, natovarila sam ga sa svim i svačim i to mi je sad postao teret. Nakon šest sati uspona jedva sam vukla noge, a poćeo je padati mrak a gore je bilo sve hladnije. Ostala sam na začelju, i samo zahvaljujući  Oraču i njegovom bodrenju nisam bacila onaj prokleti ruksak sa sebe, sjela i plakala.

Taman je pao mrak kad smo došli na prijevoj Buljme na 1394 m. Gore je grozno puhalo i jedva sam napola smrznutih prstiju zakopćala jaknu i navukla rukavice.  Do skloništa Struge trebalo nam je još pola sata hoda po utabanom snjegu. To je bio prvi  snjeg po kojem sam hodala ove godine i uopće se nisam veselila tome. Samo sam čekala da uđem u toplo sklonište i da skinem onaj vražji ruksak sa sebe. Vrag je bi težak osamnaest  kila, vagala sam ga.  Mislila sam da će mi to biti dobar trenig za Kilimanjaro, i doista je bio.

 No snagom volje sam izdržala i jedva ušla u sklonište Struge na 1400 m. Tamo nas je doćekao ostatak ekipe, dva Njemca i trije domaćih planinara. Malo smo prigrizli i oko devet legli spavati. Onako iscrpljenima nije nam smetalo Oračevo gromoglasno hrkanje a niti gužva u potkrovlju, što se ne bi moglo reći za ona dva Njemca koja su se cijelu noć prevrtali i vjerojatno nisu baš spavali.

U jutro smo smo se ustali oko šest i pojeli obilniji doručak, da nadoknadimo bar dio energije od prijašnjeg dana. Još je i tada trajala debata dal idemo dalje sa komletnom opremom do Vaganjskog, pa do Svetog brda. No domaći su nas upozoravali da je snjeg predubok i da vremenski nečemo stići do drugog skloništa. Orač i Bily su veselo mljackali bijeli luk, i jedino kaj me držalo da to stojčki promatram je bila spoznaja da ćemo ubrzo na sviježi i čisti zrak. Na kraju smo odlućili da ostavljamo stvari  i da se vraćamo sa Vaganjskog natrag. Kasnije se pokazalo da je to dobra odluka. Radi upozorenja domaćih planinara, uzeli smo sa sobom dereze i jedini cepin koji smo imali, ne vjerujući da će trebati. Kako smo napredovali tako je i snjeg bio dublji a pejzaži su postali očaravajući. Nebo je bilo bez oblačka,  vjetra gotovo nije ni bilo, zrak zdravo hladn, dan je bio kao stvoren za planinarenje. Naprosto je bilo fascinantno promatrati velebitske bijele vrhove obasjane suncem. No, došli smo do vjetrometina gdje se na snjegu stvorila ledena kora i poćeli smo jednostavno proklizavati. Ko je imao štapove oslanjao se na njih, Orač se zadržavao cepinom, a Stane nije imao ništa i poćeo je kliziti sa staze. Grebo je ko mačk po ledenoj površini , dečki su mu priskočili u pomoć i  jedva se je vratio na stazu sa strahom u očima.  To je bio dovoljan znak da stavimo dereze na cipele. Troje nas je imalo dereze , Orač, Bily i ja , a Veljko je ko iskusni planinar bio siguran sa cepinom. Ostali su se morali vratiti. Nakon dva sata stigli smo na Vaganski vrh ( 1757 m ). Za divno čudo vjetra gotovo da nije bilo. Navodno tamo uvijek brije. Pogled je bio prekrasan, ispod nas more a okolo ponosni bijeli vrhovi južnog Velebita. Nazdravili smo si , pojeli nešto slatko i zahvalni na tako divnom danu, krenuli smo natrag.

Kad smo se vratili u sklonište, nakon kračeg odmora, Orač, Veljko i Bily su  se hrabro uputili na Badanj ( 1638 m). Meni je bilo sasvim dosta za taj dan. Ostali su kružili oko skloništa i uživali u prekrasnom danu.

Njemci su nas tog jutra napustili a navečer je došao ostatak lokalnih planinara. Bilo nas je puno sklonište. Tu noć je Oračevo hrkanje došlo do punog izražaja. Nitko se nije naspavao. Doista je šampion u hrkanju.

U jutro smo se umorno i nenaspavano spakirali i slušali očajno Bilijevo zapomaganje kao je izgubio flis. Dobro da nas sve nije pretraži u uvjerenju da mu ga je netko maznuo. Na putu prema dolje sinulo mu je da bi flis mogao biti zamotan zajedno sa vrećom. I na sveopće veselje, bio je. Bili smo trenutno oslobođeni svih optužbi. Poslije je Bily u općoj euforiji  poćeo skakutati po stazi, pronalaziti prečice, dok se na kraju nije pokliznuo i skoro si izčupao oko kad mu je štap puknuo.  Kombi nas je čeko gdje smo ga i ostavili. Ubacili smo ruksake u bunker i krenuli pravcem ravne Podravine.

Paklenica je prekrasna zimi no treba biti dobro opremljen za zimske uspone po Velebitu. Malo smo bili prenaivni. No sigurno ćemo se vratiti kad snijeg ode i dovršiti planiranu rutu.

Milica Fuček