Ponedjeljak, 26.07.

… i eto nas opet na putu, Đuro, Žele, Anto, Milica, Zrinka, Kiki iz Đakova i moja «malenkost». Krećemo put Zagreba, točnije Jaske, gdje nas nestrpljivo očekuje Franjo, koji će cijelim putem, od 940 kilometara, voziti ovu malu odvažnu grupicu, a ujedno će nam biti i vodič. Smjestivši se u Franjin kombi, do granice sa Slovenijom, neki su još iskoristili priliku da malo odmore oči i nadoknade dio izgubljene noći. Preko Ljubljane kretali smo se putem Trsta i Venecije, a  zatim uz Padovu, Veronu, Bergam i Milano došli do Aoste, nakon koje smo se počeli penjati na 1600 m n/v gdje se nalazio naš kamp u kojem smo trebali prespavati prvu noć u šatorima sa vrećama za spavanje. Dan je bio prekrasan i topao, a cijelim putem smo se kretali po auto - putu, tako da je vožnja bila i više nego ugodna. Sjeverni dio Italije je prekrasno zelen sa plantažama vinove loze koje su se izmjenjivale sa plantažama bresaka i ostalog voća. Taj ravničarski dio napustili smo tek kada smo od Milana krenuli prema Aosti. Tada smo prolazili između planina koje su se izdizale sa lijeve i desne strane kao divovi koji su zahtijevali strahopoštovanje promatrajući minijature koje su odlučile iskoristiti njihove ljepote.

Već u samo predvečerje, postavivši šatore otpuhnuli smo u dobrom raspoloženju slasteći se svojom hladnom večerom, (konzerve).

Utorak, 27.07.

Bilo je prekrasno, malo hladno ali divno, prospavati noć u planini skoro na otvorenom, a opet se ne ustati ujutro rano. Zapravo, ustajali smo oko 8, 9 sati i lagano se spremali za naš prvi poduhvat - stići do planinarskog doma «Viktor Emanuel II» koji se nalazi na 2735 m n/v. Kada podignete pogled vrh planine na koju smo krenuti, glava vam potpuno sjedne na leđa i imate osjećaj da vam fali još koji centimetar, pa automatski savijate leđa da biste ju potpuno vidjeli. Imate osjećaj nedostižnosti, ali tada se bez obzira na sve upuštate u avanturu i krećete putem kojim su već mnogi prošli i sretni se vratili. Prvih 200, 300 m visine prolazili smo kroz prekrasnu šumu ariša koji su bacali sjenu na nas i zaklanjali nas od sunca. Ostatak puta sa lijeve i desne strane, izmjenjujući se, pozdravljali su nas slapovi koji su se obrušavali preko stijena u dolinu i stapajući se u brzu planinsku rijeku u samom podnožju planine. Serpentine su nas vodile sve više i više, dok na kraju kućice i šatori u kampu nisu izgledali kao točkice na zelenoj površini. Svako malo smo se zaustavljali slikajući prekrasno alpsko cvijeće koje je cijelim putem pokazivalo svoju raskoš. Franjo nam ga je vjerno i strpljivo pokazivao govoreći za svako kako se zove. Nakon 3 i po sata hoda, sa potpunom opremom, jer trebalo je uzeti i cepine, dereze, užad, štapove, vreće za spavanje, te odjeću i hranu i sve to strpati u ruksak, ruksak na leđa i put pod noge, dakle, nakon 3 i po sata hoda stigli smo do planinarskog doma koji je izgledao kao limenka, (zapravo i bio je obložen limom). Ispred doma prostiralo se malo, bistro jezerce u kojem su planinari hladili noge i uživali u planinskom suncu. Ubrzo smo se smjestili u našu sobu, jednu jedinu u kojoj si imao osjećaj sardine jer su ležajevi bili na podu i to jedan do drugog, a u najvišem dijelu te sobe nisi se nikako mogao uspraviti jer visina cijele sobe je iznosila možda nekih metar i po. Najveći problem imao je naš Đuro koji je ipak morao skinuti svoj veliki ruksak da bi ušao kroz minijaturna vrata u sobu, ali i tada je to jedva učinio gurajući ruksak ispred sebe. No, ionako smo tu samo spavali, a ostatak poslijepodneva smo proveli uživajući u visinama koje su nas još uvijek okruživale pokrivene snijegom. Neki su se odvažili i već sada otišli istraživati okoliš i putove kojima ćemo sutradan proći.

Srijeda, 28.07.

Cilj našeg cjelokupnog putovanja bio je sam vrh Grande Paradiso koji iznosi 4061 m. Budući da se do njega dolazi većim dijelom preko snijega, tj. ledenjaka bilo je potrebno krenuti što ranije. Naravno, ustajanje je bilo u pola 4, tako da se već u 4 sata kretalo put samog vrha. Spremni i oboružani opremom za ledenjak u dva naveza krenula je ekipa i to: u prvom navezu Đuro, Kiki i dva Nijemca koja nam je Kiki «pribavio», jer nisu imali uže za navez, a bez toga nisu mogli gore, i u drugom navezu su bili Franjo, Žele i Milica. Odvažni i hrabri još u noći krenuli su na svoj pohod, dok smo Anto, Zrinka i ja još ostali spavati i tek oko 7 sati se spremili i krenuli na visinu od 3250 m. Otuda se dalje počinjao prostirati ledenjak. Naravno, nismo mogli odoljeti i ne probati hodati po ledenjaku. Osjećaj je fantastičan. Sve se kliže, a planinarske štapove možeš tek koji centimetar zabiti u snijeg. Jedina pogodnost je bila što su svi oni koji su prošli ujutro sa svojim derezama razmrvili snijeg, tako da se ipak moglo koliko, toliko hodati. Kada smo došli do prvog većeg uspona više se nije dalo hodati bez dereza pa smo se sretni vratili, ipak iskusivši taj osjećaj ledenjaka. Na povratku prema domu zastali smo na jednom pašnjaku uživajući u suncu, malenim potočićima koji su ga ispresijecali i društvu planinskih koza koje su se gostile zelenilom. Prepričavali smo svoje osjećaje i doživljaje sa ovog pohoda i željno iščekivali povratak naših alpinista. Prvi su se vratili Franjo, Žele i Milica došavši do podnožja samog vrha, oko 3800 m n/v. Bili su oduševljeni samim prizorima koje su doživjeli na svom putu, a što dokazuju i prekrasne fotografije koje su načinili. Bilo je to novo i divno iskustvo koje su doživjeli. U rano poslijepodne vratili su se Đuro, Kiki i naša dva gosta koji su izašli na sam vrh od 4061 m. Svi zadovoljni svojim dostignućem, spremili smo se i krenuli natrag u naš kamp koji se nalazio na 1600 m n/v. Bilo je ugodno spuštajući se i promatrajući krajolik koji se prostirao sada pred nama. Svi smo se sretno spustili te nakon osvježenja i večere uvukli se u svoje vreće za spavanje i pošli na zasluženi odmor.

Četvrtak, 29.07.

Nakon doručka, spremanja šatora i stvari koje su bile svuda oko nas, a na prijedlog našeg Franje krenuli smo u drugu dolinu, Val Vany u podnožje  Monte Bianca (Mt. Blanc - 4810 m). Skoro cijelim putem pratila nas je divlja rijeka koja se spuštala sa te moćne planine. Iza nas je ostao i tunel del Monte Bianco koji je jedan od svjetskih čuda. Ostavivši kombi na jednom od parkinga , turistički  od sat i po hoda krenuli smo prema jezeru i ledenjaku Miagi koji se nalaze na oko 2 100 m n/v. Samo jezero je blijedo tirkizne boje u koje se stalno obrušavaju komadi leda koji se tope i padaju sa ledenjaka uz bučan štropot i podizanje vode u vis. Sjedili smo tamo promatrajući ove fenomene prirode i upijajući svaki trenutak proveden tamo. Hodajući i slikajući pejzaže, jezera, cvijeće, neki nisu mogli odoljeti i čak su uspjeli iščačkati i zmiju (riđovku) iz njenog sunčajućeg položaja prisilivši je za jednu fotku u pokretu. Dan je bio jako topao i ugodan. Vratili smo se do našeg prijevoznog sredstva i potražili smještaj u kampu. Večer smo proveli pjevajući i zbijajući šale dok nas umor nije prisilio da pođemo na počinak.

Petak, 30.07.

Već spraksani, pokupili smo svoje šatore i stvari i krenuli prema Peninskim alpama koje su na granici sa Švicarskom. U njima je najatraktivniji Cervino (Matterhorn). U podnožju se smjestilo malo skijaško mjesto Breuil Carvina iz kojeg puca pogled na sam vrh koji je okrunjen snijegom. Napravili smo nekoliko divnih fotki, opustili se promatrajući užurbane turiste i umorne skijaše, te laganim korakom krenuli prema prekrasnom  plavom jezeru (Lago Blue), oko kojeg su se smjestili oni koji žele uživati u bistroj i hladnoj vodi te planinskom suncu kojem su izložili svoja obnažena tijela u kupaćim kostimima. Nakon svih tih prizora ljepote ipak smo krenuli na put kući iako nam je naš Franjo bio podosta umoran. Često smo stajali i odmarali se tako da smo u Jasku došli u ranim jutarnjim satima, a u Đurđevac oko podneva, taman na ručak. Hvala Bogu na doživljenim i proživljenim trenutcima ovog putovanja te na sretnom povratku našim domovima i obiteljima.

Nedeljka

IMG_4034
IMG_3957
IMG_3972
IMG_3987
IMG_4033
IMG_4034
IMG_4036
IMG_4047
IMG_4091
IMG_4095
IMG_4113
P1010020
P1010027
P1010065
P1010090
P1010094
P1010095
P1010101
P1010104
P1010114
P1010115