Odlazak na Velebitu u siječnju izazov je svakom pa kako ne bi i meni. Od Senjske drage pa prema istoku počinje Velebit i završava u kanjonu rijeke Zrmanje. Idući od prijevoja Vratnik kroz Dragu prema Senju pitao sam se kako to izgleda kada bura dobije snagu i puše mahovito na ovoj cesti; sigurno nije baš bezazleno. Zašto je bura jaka baš ovdje? Očito, koristi prijevoj tako da sakupljeni hladni zrak s kopna kreće prema obali. Sreća da nismo imali tu čast da je upoznamo na djelu. Jutarnji dolazak u grad senjskih uskoka bio mi je prvi kontakt s Jadranskim morem ove godine. Tvrđava Nehaj još uvijek stoji ponosno i pruža mu sigurnost. U gradu je u subotnje jutro veoma živo u kafićima i na tržnici. Nakon kratkog zadržavanja krenuli smo dalje. Đuro nas je kao i svaki put opskrbio domaćim delicijama (smokva, vino, panceta…) sa senjske tržnice.

   Krenuli smo u 11 sati prema Zavižanu iz Oltara, ostavili iza sebe predivan pogled na more i otoke Krk i Prvić, praćeni jakim vjetrom. Prvi dio puta bila je cesta po kojoj još uvijek nije nitko prošao (tako je bilo cijelim putem). Dok nismo zašli u šumu ometala nas je jaka bura pa smo se dobro zabundali. Već nakon pola sata hoda, shvatili smo da smo se predebelo obukli. Imao sam na sebi 5 slojeva odjeće i bio sam već mokar. Zaštitio sam se od vjetra tako da je samo nos virio, a kad sam došao doma bio je blago crven. Što bi tek bilo da je ljeto. Nekako sam se pribojavao niske temperature jer nikad nisam hodao po tako niskim temperaturama, a bilo je najavljeno –10 stupnjeva celzijusa u cijeloj Hrvatskoj. Pitao sam se kako li će tek biti na Velebitu. No, kretanjem se čovjek stvarno ugrije i s dobrom opremom i ne osjeti temperaturu. Hodanje po snijegu na trenutke mi se činilo dražim od hodanja po suhom terenu, u svakom slučaju bolje i ljepše od hodanja po blatu i kaljuži. Nakon pola sata skrenuli smo s ceste prekrivene snijegom idući za planinarskim markacijama i slijedio je uspon, pad, uspon, pad i tako naizmjenično. Kako se povećavala nadmorska visina povećavala se i visina snijega. Na ulazu u nacionalni park Sjeverni Velebit, kod lovačke kuće, malo smo predahnuli i krenuli dalje. Na Zavižanu je bilo 60-ak centimetara snijega. Najljepši prizor ukazao se na stjenovitom djelom Vučjaka, kad smo bili okruženi snijegom i ledom okovanim stijenama i jelama, na kojima su još samo češeri odolijevali ledu i snijegu, a pogled nam je zastao na otocima i prekrasno plavom moru i nebu iznad nas. Kakav doživljaj! O tome Zoranić u svojim Planinama piše: «Videć dake Velevij da gora, da polje, da dubrave, da gvozdi, da planine, da luzi, da rike, da vrulje svakojake jesu, stati odluči. I na vrhu tom većkrat sideći zlameni nebeski i tek od zvizd i kako mrče i čim svite misalju iskuševaše, i u to vele hitar i umić učini se. I zač na vrhu tom općaše_, kako na onom ki sva polja, gore i more daleč okol sebe vidi, prozvaše ga ljudi njegovim jimenom Velevij. » Velevij je, čakavski od Veleviđ, koji dobro ili daleko vidi. Velevij je sin Atlantov (u grčkoj je priči Prometej brat Atlantov).

   Zadržali smo se nekoliko minuta i krenuli prema domu na Zavižanu. Tu nas je dočekao ljubazni domaćin Ante s toplim čajem. Uspon je trajao točno pet sati. Nakon (ne)prospavane noći ujutro smo krenuli istim putem natrag, s time da je silazak bio puno lakši, pratili smo vlastite tragove i stigli smo do vozila za dva i pol sata. Na putu smo stali u naselju koje me imenom podsjetilo odakle sam-Sveti Juraj. To je pitoreskno primorsko naselje smješteno ispod Sjevernog Velebita. S jedne strane okružuje ga markantni Velebit a s druge strane more i otočić Lisac koji stoji nekoliko stotina metara od rive. Stoji poput Svetog Jurja i čuva naselje od otvorenog mora. Kad sam se okrenuo i pogledao gdje smo bili (veliki dio puta s autom); pomislio sam da je Zoranića u Velebit zaista mogla natjerati samo ljubavna bol, kao što i piše. Da, ali što nas tjera???