POHOD U JUŽNE KARPATE: RUMUNJSKA
U nacionalni park Retezat i gorje Paring


Od 22. -  27. lipnja 2004.

Utorak, 22.06. 2004.


Kao i svaki naš polazak i ovaj je bio sa uobičajenog mjesta, ali sada mnogo ranije jer pred nama je bilo 900  kilometara puta, preko Mađarske u Rumunjsku. Krenuli smo točno u ponoć prema Đurđenovcu gdje nas je čekao naš vodič i organizator ovog izleta, planinarima dobro poznati «Čupo». Naravno, vrijeme od dva sata vožnje iskoristili smo za dremuckanje. U Đurđenovcu smo se sastali sa ostatkom ekipe, tako da nas je sveukupno bilo 24 duše iz 6 gradova i isto toliko planinarskih društava, (Zagreb, Koprivnica, Đurđevac, Đurđenovac, Orahovica i Đakovo). Smjestivši se uputili smo se preko Belišća i Kneževa prema Mađarskoj na granični prijelaz Udvar. Naš pravac preko Mađarske odvijao se od grada Mohacha preko gradova Baja i Szeged na granični prijelaz sa Rumunjskom, Nadlac. Na Rumunjsku granicu došli smo u ranim jutarnjim satima i sam prijelaz čekali oko četrdesetak minuta jer je bila dosta velika gužva. Zakoračivši u Rumunjsku kao da smo zakoračili u neko drugo vrijeme, (zapravo to smo i doslovno učinili jer oni ne pripadaju našoj srednjoevropskoj vremenskoj zoni, tako da smo našem vremenu dodali još jedan sat; dakle sa naših 12 sati, sat smo pomaknuli na 13 sati i tako ostali bez još jednog sata u životu). Naš prvi cilj bio je putovanje preko gradova Arada i Deve do grada Hunadoare, koji je i glavni grad istoimene županije u kojem se nalazi dvorac grofa Hunjadija, koji smo planirali posjetiti. Dan je bio prekrasan, ali vruć i težak za putovanje, tako da smo morali često stajati da bi se naši vozači, Franjo i Dado, mogli okrijepiti i malo odmoriti od naporne i duge vožnje, jer oni su zapravo krenuli iz Zagreba. Promatrajući sela i neke gradove Rumunjske, stiče se dojam jedne vrlo siromašne i zapuštene zemlje. Kuće su niske i malene, uglavnom sive, smeđe ili ciglaste boje, tako da izgledaju tmurno i nesretno. Sela su neuređena i neuredna, a u gradovima je normalna stvar da na semaforu uz automobile čeka i konjska zaprega. Naravno ni to nije sve, jer svi smo ostali nemalo iznenađeni kada smo vidjeli u samom gradu prijelaz desetak krava preko ceste prema zgradama od svojih četiri do pet kata. Međutim, ipak se u gradovima vidi mali napredak i prodiranje Zapada u tu zemlju. Dugo smo putovali dok nismo napustili ravnicu i došli do prvih podnožja brežuljkastog i planinskog kraja. Kao što već napomenuh u gradu Hunadoari posjetili smo i razgledali prekrasan dvorac, a ujedno iskoristili vrijeme  za odmor i opuštanje. Prošavši grad Hategu zastali smo u Santa Marii Orlei, gdje smo ručali. Cijene su u odnosu na naše izuzetno povoljne, tako da  jedan ručak dođe između 2 i 4 eura. Naš drugi cilj toga dana bio je Nuksoar, tj. planinarski dom Cascada koji se nalazi na 1005 m n/v. Tu smo napustili svoja prijevozna sredstva i sa svojim smo ruksacima krenuli na 1480 m n/v do doma Pietreli gdje smo bili smješteni prva tri noćenja. Uspon nije bio odviše naporan, ali nakon 17, 18 sati putovanja već smo bili umorni i u sam dom smo stigli sa nestankom posljednjih zraka sunca. Smjestivši se u svoje sobe i na svoje krevete vrlo brzo je nastala tišina blaženog sna, jer sutra je novi dan.

Nedeljka  

Srijeda, 23.06.2004.

Ujutro smo krenuli prema vrhu Retezat puni elana, s naoštrenim fotoaparatima, punim torbama hrane i pića, i tko zna čega sve ne. Put je vodio strmim usponom kroz crnogoričnu šumu, a na trenutke smo imali dobar pogled prema susjednim grebenima. Tek kad smo se uspeli na greben ostali smo zadivljeni pitoresknim prizorima; prekrasnim zelenim dolinama, mnogobrojnim grebenima, dolinom Pietrel i ostacima snijega koji su još uvijek bijelili podnožja vrhova. Daljnjih nekoliko sati put nas je vodio uzduž grebena sve do podnožja vrha Retezat- koji je cijelo vrijeme bio okružen oblacima koji su nadirali sa svih strana. Teren je bio krševit, te su se izmjenjivala područja s travom, grmljem, kamenom podlogom, kamenčinama razbacanim bez ikakvog reda i kamenim plohama poput stepenica. U podnožju vrha, sa sjeverne strane, oduševilo me je glacijalno jezero, a iz njega su virile sante leda i snijega. Uspon na sam vrh trajao je pola sata, djelomično preko snijega, ali nažalost, kad smo se uspeli na vrh Retezat (2485 m n/v) on je bio obavijen oblacima i tek na trenutke vidjeli smo obrise okolice. Nakon kratkotrajnog zadržavanja krenuli smo niz južnu stranu  grebena, praćeni tamnim oblacima i vjetrom, prema vrhu Bukura (1483 m n/v). Prolazili smo uskom stazom i uživali u pogledu na ledenjačka jezera koja ispunjavaju okolne doline. Tu  nikad nije tišina jer se uvijek u daljini čuje šum potoka, koji nastaju otapanjem snijega. Dolaskom na vrh kao što su se pojavili tako su i nestali tamni oblaci oko nas i ispred sebe ugledali smo najveće jezero – Bukuru. Slijedio je povratak u dom dolinom Pietrel. Neki su se odvažili i uživali u hlađenju u planinskom potoku.

Mladen

Četvrtak, 24.06.2004.

Drugi dan planinarenja krenuli smo na drukčiji način- dolinom prema vrhu. Jutro kroz borovu šumu i dolinu uz stalno prisutni šum potoka poseban je doživljaj. Nekoliko prijelaza preko potoka podiglo nam je adrenalin i probudilo preostale pospance. Odmorili smo se u domu Gentiana. Uspon na Peleagu (2509 m n/v) bio je možda i najteži. Za svladavanje vrha grebena koristili smo se rukama, nogama, zubima, noktima, busenima trave kao uporištem… ali uspjeli smo. Svakako se isplatilo jer pogled na jezero Bukuru sa istočne strane i ostale planinske grebene je nezaboravan. Dio ekipe popeo se i na vrh Papusa (2503 m n/v). S vrha smo se spustili u Zlatnu dolinu (Valey Rea) kroz koju smo krenuli prema našem domu. Odjednom smo opazili divokoze kako se odmaraju i leže na snijegu.A nama je do ležanja bilo preostalo još nekoliko sati hoda po prekrasnoj prirodi.

Mladen

Petak, 25.06.2004.

Bila je to naša posljednja noć u planinarskom domu Pietreli koji se nalazi u nacionalnom parku Retezat. Spremili smo se i ujutro rano krenuli nazad do svojih kombija koji su nas vjerno čekali, parkirani kod planinarskog doma Cascada. Smjestivši se krenuli smo u grad Petrosani, nekih četrdesetak kilometara dalje, ali po izuzetno lošoj cesti, tako da nam je prosječna brzina vožnje bila oko 40 km/h. Imali smo slobodno vrijeme za razgledavanje samog grada i za opuštanje u nekom od restorana uz neko hladno osvježavajuće piće. Cilj današnjeg dana bio je da dođemo do planinarskog doma u gorju Paring na 1659 m n/v, gdje smo trebali noćiti. Do samog doma vozila je skijaška žičara i većina ju je iskoristila, dok je nas devetero krenulo sa našim vozačima u kombijima. Put je bio kamenit i strm prožet serpentinama, ali naši iskusni vozači su ga savladali i doveli nas do cilja. Smjestili smo se u jednoj privatnoj vili, ugodnih, mirisnih soba sa tušem i toplom vodom. Nakon osvježenja popeli smo se nekih stotinjak m n/v do planinarskog doma gdje su bili smješteni oni koji su išli žičarom. Sam susret je bio dirljiv, kao da se nismo jako dugo vidjeli. Zapravo, ovo je bilo, na neki način, naše prvo odvajanje, i ne navikli na takvo što, bili smo iznenađeni samima sobom koliko smo zapravo povezani u ovim svojim lutanjima po planinama. Uvjerivši se da smo svi sretno stigli, neki su se odvažili i odšetali se do obližnjeg vrha, dok su se neki laganim korakom vratili do svog smještaja i uživali gledajući zalazak sunca.

Nedeljka

Subota, 26.06.2004.


Cijelu noć je grmilo, sijevalo i padala je kiša. Ujutro je bilo jako maglovito, oblačno i hladno, tako da smo odlučili završiti svoj posjet Karpatima, gorju Paring i vratiti se svom domu. Nakon doručka taj smo plan i realizirali te krenuli put Hrvatske. Sišavši u podnožje dočekalo nas je sunce i vedar dan. Putovanje je bilo ugodno i sretno smo i zadovoljno stigli svaki u svoj grad i svoj dom, puni novih utisaka i iskustava.

Nedeljka
P6260075
P6230016
P6230019
P6230021
P6230023
P6230025
P6230026
P6230029
P6230032
P6230035
P6230041
P6230043
P6230046
P6230049
P6240050
P6240053
P6240055
P6240061
P6240062
P6240064
P6260075