Mala ekipa od šesnaestoro članova odvažila se i krenula u pohod Bijelim i Samarskim stijenama, koje pripadaju strogom rezervatu prirode, a nalaze se na Velikoj Kapeli u Gorskom Kotaru. Put nas je doveo do mjesta, Begovo Razdolje, koje se nalazi na 1078 m n/v u planinarski dom «Mance», gdje su nas dočekali gostoprimljivi domaćini i  smjestili nas u udobne sobe gdje ćemo prenoćiti. Nakon blage okrijepe i spremljenih stvari za put na vrh, krenuli smo prema našem današnjem odredištu, vrhu Bijelih stijena, koji iznosi  1335 m. U početku je to bila lagana uzbrdica da bi kasnije prerasla u doslovno pentranje po stijenama uz pomoć sajli, klinova, pa čak i željeznih «lojtri» koje su bile nabijene u stijene. Do samog vrha, penjali smo se stapajući se sa stijenama koje smo savladavali metar po metar, lagano i koncentrirano. Sa vrha se protezao pogled na Samarske stijene koje su, kao i Bijele, izvirale iz tamno zelene šume poput stećaka postavljenih jedan pored drugog. Gledajući ih čovjek se zapita: «Mogu li se ja popeti na taj «stećak»». Sam vrh može primiti tek desetak posjetitelja, pa čovjek ima osjećaj da se nalazi na «vrhu igle». Nakon slikanja na vrhu Bijelih stijena krenuli smo prema Samarskim, da bismo se spustili na cestu koja vodi do našeg doma gdje smo trebali prenoćiti. Bilo je to vrlo teško, naporno i zahtjevno «spuštanje», prožeto penjanjem i stapanjem sa stijenama, no, ekipa je i u najtežim trenucima, a naročito uvijek na humor spreman Želimir, ostala dobrog i raspoloženog duha. Put smo prelazili u znoju lica svog, što od napora, a što od «straha» na pogled prema stijenama koje smo doslovno trebali preplazati. Prešavši jednu od težih dionica, da bih podijelila svoju bol sa drugima izjavljujem nevino kako sam si sve noge izgrebla, a Želimir jedva dočekavši pogodnu priliku, parira i kaže: « Ja, samo dvije. Što ti je? Daješ izjave kao stonoga:»  Zatečena i uz sve teškoće nisam mogla ostati hladnokrvna i ne nasmijati se. Bilo je i onih koji su se «zagubili» što također nije ostalo bez njegovog komentara, a još su mu se i mnogi drugi pridružili. Uzeo je on i našu Vesnu na zub koja je požrtvovno uzela i nosila neku podugačku granu prema jednom skloništu da bi tamo uvijek bilo drva za loženje. Njegov veseli komentar je bio da si ljudi ne budu čačkali zube gore, već ložili vatru, pa kad već nosi neka uzme pravu cjepanicu. Smijući se njenoj odabranoj grani svi se pomalo grcamo u smijehu, ali situaciju «izvlači» naš realista Đuro sa svojim komentarom: «No, pa budu to koristili za trešče», i zapravo ne sluteći dovodi nas do još većeg smijeha, kojem ni sama Vesna ne može odoljeti, ali i dalje nastavlja nositi svoju odabranu granu. Došavši u dom, Boba, Vesna i Milica rastrčale su se oko kuhanja fine povrtne juhice i pripremanja mesa za roštilj. Dečki su «nakurili» vatru, a Boba je znalački «spržila» meso za večeru. Svi su uživali u mirisima i okusima večere i lagano se spremali na zasluženi počinak. Tako je to bilo tog prvog dana, punog znoja, teškoća, napora, ali i zadovoljstva, sreće i radosti prožete smijehom i dobrim duhom.

Ujutro, nakon obilnog doručka krenuli smo prema Ratkovom skloništu koje se nalazilo na 1184 m n/v i potpuno uvučeno u jednu polu špilju tako da je bilo stopljeno sa stijenom, a nadvito nad provalijom. Divili smo se njenim graditeljima i odmarali u njenoj prostranoj nutrini. Ubrzo smo krenuli dalje prema najvišem vrhu Samarskih stijena koji iznosi 1302 m. Nije bilo tako naporno kao prethodnog dana. Došavši na vrh uživali smo u pogledima koji su se prostirali i do samog mora i ostalih vrhova. Tražili smo pogledom i Veliki Zavižan sjećajući se našeg Marija iz Bjelovara koji nas je vodio tim putevima sjevernog Velebita. Nismo zaboravili ni našeg Božu iz Bjelovara kojem smo htjeli poslati razglednicu, ali buduću da ju nismo našli ovim putem ga pozdravljamo i želimo da zna da je u našim srcima i sjećanjima na svakom putovanju. «Želimo ti brz oporavak i skori hod po planinama». Cijelim putem nudile su nam se prekrasne zrele maline i borovnice koje smo jeli i uživali u njihovim aromama. Kada su Zrinka i Želimir sa nama nikada nam ne nedostaje i pouke iz botanike. Pokazivali su nam razno razne cvjetove i grmlje, govorili nam njihova imena i za što se koriste, pa čak i kako se neki pripremaju. Budući da smo imali dovoljno vremena otišli smo i do Matić poljane gdje su smješteni kameni stećci na spomen smrznutih partizana iz 19. na 20. veljaču 1944. godine.

Obavivši sve po planu i programu što je bio zacrtan, oko 14 sati, zadovoljni, krenuli smo svojim domovima. Hvala Bogu sretno smo stigli kući, iako smo imali mali kvar na autobusu.

Pozdrav svima koji čitaju ove stranice i pozivamo Vas, pridružite nam se u ovim i sličnim nezaboravnim avanturama. Opustite se i prepustite ljepotama prirode koja  nam je na dohvat ruke.

Nedeljka

145_4504
144_4405
144_4412
144_4437
144_4440
144_4443
144_4475
145_4504
P8210001
P8210016
P8210023
P8210028
P8210033
P8210034
P8210035
P8210043
P8220068