Polazak je bio u 4 i 30 na našem starom polazišnom mjestu ispred robne kuće u Đurđevcu.  Skupila se lijepa grupica planinara iz ravne Podravine , nas 17 , koja je hrabro krenula u planine riječkog zaleđa. Cilj su nam Hahlići, vrh i planinarski dom u skupini vrhova zvan Obruč ponad Grobničkog polja.

   Krenuli smo u smjeru Karlovca i Rijeke. Prije Grobnika skrenuli smo sa autoputa i stigli u malo naselje Podkilavac. Malo smo se okrijepili, izvukli ruksake, navukli gamašne i krenuli. Bilo je oblačno no toplo i ubrzo smo svi bili u kratkim rukavima. Početak hoda je bio za zagrijavanje. Hodalo se gotovo po ravnom kroz polja obrasla niskim raslinje. Postepeno smo se poćeli uspinjati  do suženja među stijenama koje postepeno prelazi u Mudnu dol. To je veličanstveni klanac duboko usječen u planinu. U dužini od 2 kilometra savladava se visinska razlika od 500 metara. Suženje je obraslo gustom bjelogoričnom šumom. Posred klanca naziralo se suho korito potoka Sušice koje daje cijeloj stazi posebnu čar. Iznad nas izdizale su se visoke litice klanca koji se sve više sužavao i neprestano sam imala osjećaj da će mi se nešto urušiti na glavu. Poslije  sat i po hoda naišli smo na stijenu sa klinovima i sajlom visine 10 m. Polako smo se penjali, neki više , neki manje spretno, no svi smo uspješno prešli prvu prirodnu prepreku. Osječaj je bio veličanstven. Pravo penjanje. Kad je bujica tu je veličanstven vodopad.

   Krenuli smo dalje koritom trenutno suhog potoka. Neprestano smo se penjali po stjenama i usjecima. Stigli smo i do drugog skoka sa željeznim ljestvama i uspješno se uspeli.  Kolona se razvukla radi neprestanog penjanja i svatko je prilagođavao tempo svom ritmu. Na kraju smo prošli fascinatntnim usjekom dubokim desetak metara i širokim jedan do dva metra. Nakon toga se usjek poćeo širiti  i dišli smo na čistinu okruženu bukovom šumom.

   Malo smo se odmorili i krenuli dalje. Izlaskom iz klanca zrak je bio sve hladniji i oko nas se pojavila magla. Da uspon bude još izazovniji naišli smo na sve deblji snjeg. Umalo smo se izgubili jer je snjeg pokrio markacije na kamenju a zbog magle nismo vidjeli oznake na drveću. No Zvonći i Dragica su bili izvidnica koja se malo više nahodala al  je uspješno našla put. Poslije smo ušli u šumu prepunu debelih snježnih nanosa. Izmjenjivali smo se na čelu jer je trebalo prtiti stazu kroz debele zapuhe. Stazu koju bi prošli za sat i pol sata prolazili smo tri sata. Putem smo naišli na razne trgove u snjegu, zečje, srneče, čak i medvjeđe. Da se medvjed pojavio ne vjerujem da bi imali snage trčati.

   Počeli smo spominati našeg vođu puta, našeg Đuru, nazivajući ga svakojakim imenima. Sva sreća što nije bio u blizini. Naši Boričani sa manje kondicije pomalo su zaostali i počeli su problemi sa mišićima i hvatanjem zraka. No bez obzira na sve uspjeli smo doći do planinarskog doma «Hahlići» ( 1097 m) gdje nas je dočekao topli čaj našeg domara Davora.

   Sa olakšanjem smo ušli u toplu sobu i svukli sa sebe mokru odjeću. Umorni i gladni navalili smo na topli grah  i zalili ga sa još čaja.

   Oko 16 sati  polovica  ekipa sa više kondicije krenula je na Fratar (1353 m), jedan od vrhova u skupini Obruča.  Ja sam ostala sa drugom polovicom ekipe, nije bilo više snage za hodanje taj dan. Kad se hrabra ekipa vratila Davor nam je ispekao tople fritule i uz šale i priče krenuli smo oko 20 sati na spavanje. Spavalo nas je po devetoro u sobi, u kojoj se ložilo i unatoč vanjskoj hladnoči nama je bilo paklenski vruće. Vesna nam je ispričala priču za laku noč o hrabrim planinarima koji su hrabro koračali kroz debeo snjeg. Uz mnogo smjeha i svakojakih izjava, poput one da nam duša još putuje iz Mudne doli, napokon smo zaspali.

   Drugi dan smo ustali u šest, umili se snjegom, nešto pojeli, popili čaj i krenuli ka Obruču ( 1379 m ), najvišem vrhu u skupini. Nažalost stalno nas je pratila magla te je prekrasni pogled na Riječki zaljev izostao. Uspon na Obruč bio je jedan od mojih najljepših uspona. Hodali smo po hrptovima uz neprestana spuštanaj i uspone tako da staza nije bila jednolična. Prolazila je kroz snjegom okovanu borovu šumu, kroz stjenovite vrhove i dolove. Doista šteta što je bila magla. Niz brijeg smo se spuštali proklizavajuči kroz snjeg. Na Obruču smo se svi pobjedonosno poslikali nakon kraćeg odmora vratili se istim putem. U domu smo se pozdravili sa nezaboravnim domarom Davorom koji nas je posve razmazio toplim čajevima i fritulama i krenuli prema našem jučerašnjem polazištu –Podkilavcu. Silazak je bio naporan i dug. Prošli smo kroz zgarište borove šume koja je prošle godine izgorjela. Žalostan prizor obronaka prepunih crnih debala koja štrće nad tlom. Kakvu štetu može izazvati ljudska nepažnja!

   Prilično umorni stigli smo u  Podkilavac. Strpali smo ruksake u bus i krenuli doma.

   Uspon je bio zahtjevan i težak no prepun prekrasnih detalja iz  prirode. Definitivno moram ponoviti izlet kad se priroda zazeleni i kad nebude magle.

Milica Fuček