Tog kasnog jesenskog, maglovitog jutra još u okrilju mraka, uvlačili  smo se sve dublje u svoje tople kapute, dok je autobus već klizio put Daruvara. Buđenjem jutra, jesenska kišica je sve više rominjala i udarala u prozorska stakla busa. Nitko nije želio komentirati vremensku prognozu, ali što smo se više približavali našem odredištu, dan je ipak bivao sve jači, a kišica sve slabija. Naša stanica bila je selo Bijela gdje smo se pripremili za lagani hod put Petrovog vrha (614 m n/v) i planinarskog doma, istog imena. Put su nam označavale markacije, (planinarske oznake), koje su postavili markacisti našeg planinarskog društva «Borik». Svatko sa svojim mislima, lagano smo se kretali stazom posutom sjajno zlatnim lišćem koje se prevrtalo u zraku kada bismo ga podizali svojim nogama. Tog jutra najveća briga i pitanje bilo nam je kako će naš najmlađi član, Teo (svega 5 i pol godina), izdržati ovaj put. Dok smo se mi brinuli i postavljali svaki čas pitanja o njegovim malenim nožicama on je veselo skakutao čas na čelu kolone, čas na začelju. Osvježavao nam je putovanje kroz papuču šumu, na usponima i silascima. Nakon nekoliko sati hoda stigli smo do planinarskog doma «Petrov vrh» (547 m n/v) gdje smo ostavili svoje ruksake i opremljeni tek fotoaparatima i bočicom bistre vode, krenuli do samog vrha, koji je tek nekih 15 – tak minuta hoda od samog doma. Vrativši se u dom većina je potražila okrjepu u finom gulašu, dok su neki ipak vjerovali svojim sendvičima. Nakon odmora, autobusom smo krenuli u Daruvar i to ravno u kupalište. Obavili smo formalnosti prijave i ostalog, te se «bućnuli» u topli vanjski bazen na potpuno fizičko i psihičko opuštanje. Iskoristili smo svojih sat vremena i zadovoljno umorni, umotani u svoje kaputiće, krenuli put kući. U Đurđevac smo stigli u kasnim popodnevnim satima i oprostili se jedni od drugih pozdravom «Vidimo se na slijedećem izletu»

Nedeljka Bocak