Kada sam razmišljala kakav duh dati ovoj priči, sjetila sam se nedavne primjedbe moje prijateljice. Rekla je: «To ti je kao da čitaš recept za jelo, a probati jelo je nešto drugačije».

Zato sam odlučila više opisati doživljaj planinarenja nego govoriti, recimo znanstvene podatke Nacionalnog parka Risnjak.      

U prohladno, maglovito, rano jutro, krenula je grupa planinara autobusom na Risnjak. Neispavana, što zbog ranog ustajanja, što zbog uzbuđenja, nadala sam se da ću još malo odspavati u autobusu. Tako je i bilo. Nakon vožnje zaustavili smo se kod špilje «Lokvarke». Još nam je samo trebao vodič. To je bila vodilja Nikolina. Povela nas je u utrobu Zemlje, kroz tri podzemne galerije koje je priroda opremila tisućama kamenih čipki i skulptura. Rekla je da u četvrtu i petu galeriju ne možemo, jer ih priroda još izrađuje. Sada su opasne po život. Svuda jednaka temperatura i vlaga odaju «špiljsku klimu». Bez većih teškoća svladali smo brojne, od vlage klizave stepenice. Uvijek prijazan Martin – ing. Geologije, uz vodilju Nikolinu, objašnjava nam nastanak i strukturu stalaktita i stalagmita.

Nakon obilaska špilje zaputili smo se u park prirode «Šumu Golubinjak». Radi se o park-šumi sa opremom za odmor i rekreaciju. Ogromna i ravna stabla odaju da rastu manje izložena jakim vjetrovima. Pritom blage staze su upravo idealne za laganu šetnju. To našoj Vandi, čije su cipelice prešle puno kilometara po planini, nije dosta. Morala je pronaći kozje stazice i jedno tri puta se popeti na vidikovac. Darijo i Bojan, ing. šumarstva, imali su posla da nam objasne kakva su tamo sve stabla.

Poslije park-šume krenuli smo na pravi uspon, prema planinarskom domu Risnjak. Uspon počinje strmom, dugom stazom. Koračamo nogu pred nogu i usklađujemo disanje. sada smo to savladali i ne zastajemo često da «ulovimo dah». Brižni Đuro, koji se uvijek brine za začelje grupe, sada odaje da je krenuo sa virozom. Nosi najveći ruksak, ne cvili, ali danas ne može puno pomoći. Znam da napori kod takvog uspona mijenjaju fiziologiju organizma, pa sam mislila da je Đuro odlučio ili iznojiti viruse, ili umrijeti muški. Žele, (Željko), preuzima brigu o jednoj šarmantnoj gospođi. Želimir obilazi nekoliko gospođa i gospodični i blago, ali oštro potiče na pokret, ne dajući nam priliku da cmizdrimo.

Dolazimo do razigranog dijela staze. Tu ona zavija, diže se i spušta. Preskakujemo kamenje. Prelazimo preko «sedla» i evo nas na livadici pred planinarskim domom. Do samog vrha ima još 45 minuta hoda. To je najslađi dio puta. Znamo da ćemo ga savladati i zato već sada osjećam silno zadovoljstvo što sam dajući sebe došla na nešto tako moćno, kao što je planinski vrh. Puše hladan vjetar, pa smo potražili zaklon među stijenama. Dok nas plavi zadovoljstvo zbog uspješno obavljenog uspona, na livadici primjećujem djevojku koja se toplije oblači. Oblačila je crne svilene tajice, tako da ih je rastezala i povlačila naviše centimetar po centimetar. Blaženi osmjesi na licu, naročito muških kolega, potvrdili su da se radi o iznimno erotskom doživljaju.

Stazica do samog vrha, prepuna korijenja, većih kamenih blokova i grmlja koje otežava prolaz, zahtijevala je kreativnost svakog mišića. Napokon smo se popeli na sam vrh. Obavili smo i uzimanje štambilja.

Po povratku u dom, večerali smo grah sa hamburgerom, koji nije bog zna kakav, ali na planini prija. Poslije večere je mali Davor izrazio želju da vidi zalazak sunca. Za desetak minuta nisam ga mogla pronaći oko doma. Tada sam ga vidjela u daljini, na vrhu planine, kako širi ruke prema mjestu gdje je sunce upravo zašlo. Pitala sam Dragicu, da li će se uspjeti spustiti prije noći. Rekla je da ako ga ne bude , tražit će ga svjetiljkama. Mali se spustio i objasnio da je «bježao do druge sajle». Tako je savladao stazu za četvrtinu potrebnog vremena.

Samo što smo zaspali, začuo se tresak. Davor je pao s kreveta na katu, na šofera autobusa, koji je ležao na madracu pored kreveta. Ovaj je bio malo isprepadan, ali živ.

U rano jutro spustili smo se istom stazom do autobusa, kojim smo krenuli prema Platku. Spremala se kiša. Ipak smo krenuli na Snježnik. Provlačili smo se kroz tanku, grbavu šumu, očito izloženu oštrim vjetrovima. Dragica, Zvončec, Vanda i mali Davor su nabijali tempo. Došla mi je volja da ih «skolenčim». To je samo šala, jer sam znala da takvi ljudi «nose grupu».

Po izlasku iz šume, stigli smo na planinsku «kosu» i ostavili ispod sebe oblake. Želimir, koji je uspio uvjeriti sebe i druge da jako ne voli kišu i maglu, počeo je mijenjati mišljenje. Na planinskoj «kosi», kiša mu nije padala na glavu, već su naleti vjetra nosili kapi pod široke bermude koje je nosio. To mu se dopalo. Obično neugodna kiša ovaj put je izazvala šalu.

S nama je na vrh Snježnika došao pas iz doma na Platku. Dečki su ga prenijeli preko nekoliko kamenih blokova. Na samom vrhu, nakon teškog napora, uz silni osjećaj ugode i pobjede, prisutnost tog psa mi daje zbunjenost. Pas je simpatičan i drag, ali mrcina maše repom, kao da je od šale stigao gore.

Pri silasku se kiša pojačavala, ali smo prilično suhi uspjeli stići do doma. Nakon dobrog ručka, puni utisaka  krenuli smo kući.

U Đurđevcu, 1. rujna 2003.g.