ZAVIŽANSKA TRILOGIJA

Dvadesetog lipnja dvijetisuće treće, nešto iza podne,
Družina odvažnih krene iz baze - tu blizu «VODNE».
A kud su pošli to odmah ću vam reći,
Prepuni raznih želja, ka novoj sreći.
Za nas mnoge, gotovo mit,
Imenom časnim se ponosi SJEVERNI VELEBIT.
Cijenjeni prijevoz naša je «dika»,
U njem je gužva bogme velika.
Vozimo tako, ide ura po ura,
I već je iza nas «karlovačka» «tortura».
Na pola puta to svima je jasno,
A sasvim blizu bit ćemo kad prođemo KRASNO.
Na domu, evo, u smiraj dana,
Baš dobro dođe domaća «Jana»!
Noć je za mnoge baš prava mora,
Jer jedan «pili» li ga «pili» - nije mu baš fora.
Dok dvaj*s prvi svanu,
Cijela družina VELIKI ZAVIŽAN manu!
A onda dolje i dalje stazom
Našega PREMUŽIĆ ANTE,
Već do GROMOVAČE bile su prazne sve «Fante».
Tu na domak ROSSIJEVOG SKLONIŠTA,
Mnogima su noge pjevale ko od strništa.
Na Rossijevom skloništu započe ručak «četverosatni»,
A poslije toga zategne trbuh ko bubanj ratni!
Na MALI RAJINAC  kroz mnoge dulibe staza dugo, dugo već dere,
Naprijed se neki otresit komentar čuje «nek si taj cvjetak poždere».
Pomalo svima je od hoda već muka,
Jer Mariova je to vodička nauka.
Nakon pet ura PIVČEVAC je ostao sa lijeve strane,
Na vrh se nije moglo jer po stazi su mnoge slomljene grane.
Gotovo u noć na zavižanski dom smo stigli,
A većina od nas ostala je samo na drugoj krigli.
Ujutro dvaj's drugoga još dok je bilo rose,
Od BOTANIČKOG VRTA do BALINOVCA išli smo preko KOSE.
Kako nam je bilo to slike vele,
Samo nek mene sa štapom odozdo tak ne «vesele»!
Baš nam je divno bilo - može vam bit krivo,
Putem je palo i poneko točeno pivo.
Čak od Karlovca sve do ĐURĐEVCA čula se neka graja ko da ga «fure»,
Ah, tema je privatno jako teška – u pitanju je ženidba našega Đure.
Doma smo sretno stigli svima nek je na čast,
Al* bez uvrede cijelim su mi putem vadili mast.
Dojdite i vi da osjetite kako je u BORIKU u naravi,
Sve vam to, znate, započne pri jedni kavi!