Krenuli smo u 6 ujutro autobusom  sa parkirališta ispred robne kuće. Bilo nas je 17. Počelo je "Bablje ljeto" i naglo je zatoplilo te je vjerojatno to djelovalo na opću pospanost kod svih. Vođa puta bio nam je naš predsjednik Đuro.

Plan je bio proći kroz Virje i pokupiti našu stariju no aktivnu članicu Ljilju, no nije se pojavila ( sram ju bilo ). Izgubili smo pol sata na načekivanje no dalje je sve teklo u redu. Stali smo na kavi na benzinskoj  ( onoj, ne znam kak se zove, uz brzu cestu za Zagreb ) i malo se razbudili.

Oko devet sati smo bili u Zagrebu kod Tunela i donje postaje Sljemenske žičare na nadmorskoj visini 300 m. Tu je započeo naš planinarski "izlet" na Sljeme.  Očekivala sam lagan izlet te sam sa sobom povela i svoju nećaku ( 14 godina ), nek se dijete po malo privikava na prave planinarske rute. Naivno sam sve to isplanirala ni ne sluteći kakve planove ima naš vođa Đuro.

Dan je bio prekrasan, sunčan i vruć. Staza je išla kroz šumu bukve, hrasta i smreke, i počela se odmah uspinjati. Konstantni uspon je trajao sve do doma Putnijarka na 957 m, gdje smo se zasluženo malo odmorili, presvukli i krenuli prema odašiljaču Sljeme. Na vrh Medvednice ( 1033 m) stigli smo oko dvanaest sati.  Nagrada koja slijedi nakon uspinjanja na neki vrh je izostala. Vidik nije bio nikakav jer je dolina bila u magli. Dan je bio vruć i sparan te se nije moglo vidjeti gotovo ništa u daljini.

Spustili smo se, već dobrano gladni, do doma Grafičar gdje smo zdušno navalili na grah sa kobasicama, i sve to zalili pivom. Nakon jela pasalo je leći u horizontalu na livadi ispred doma.

Nakon jela i odmora, oko dva, krenuli smo dalje. Mislila sam još dva sata laganog hoda i to je to. No naš Đuro nam je spremio poslasticu za kraj. Na spuštanju smo pogledali nekadašnji rudnik srebra grofova Zrinskih i oko tri smo bili kod doma  Kraljičinog zdenca. Opskrbili smo se pitkom izvorskom vodom ( sva sreća ) i krenuli dalje.

Još smo se malo spustili i onda je počeo uspon, cik-cak, po suncu. Uspon je bio naporan i dug te smo bili sretni dok je Đura viknuo da se skreće i da počinje silazak.

Na silasku sam saznala nešto što prije nisam znala. Bukva ima plodove koji su jestivi. Probala sam taj trokutasti plod i stvarno je dobar. Poput oraha.

Prošli smo ispod žičare, pored Adolfovca i ruševina na Brestovcu. To je prije bio sanatorij za tuberkulozu izgrađen 1907 i zatvoren 1968 i od tada je u ruševnom stanju i izgleda ko kuća duhova.

Na kraju smo se vratili različitim putevima. Prednji dio kolone krenuo je putem do donje postaje Sljemenske žičare a mi ostali vođenim našim Đuro, koji se napokon smilovao, krenuli smo prečicom i stigli prije onih na čelu. Kad smo stigli do autobusa bilo je šest sati.

Na kraju se ugodan izlet pretvorio u jednu od najtežih ruta koje sam prošla. No to je dobra priprema za Kilimanjaro.

U Đurđevac smo stigli bez zaustavljanja oko pola devet navečer. Nećaka je bila umorna no nije se pokolebala i predbilježila se za budući izlet. Te noći sam vrlo čvrsto spavala.  

Milica Fuček