Polazak u 07,00; povratak u 19,00

Opet na putu. Informacije sam pronašla na stranici https://sites.google.com/site/moslavackagora/duze-ture i odlučila za turu Podgarić- Garić grad-Pukli kamen- Humka-Vis-Bela crkva- Humka-Podgarić u trajanju 4 sata. No, zahvaljujući zanimljivom susretu sa starim i novim planinarskim prijateljima stazu smo malo proširili.

Volim Moslavački goru, to mi jedna od najdražih. Ne zato to je relativno niska i nema teških uspona, već zato što ima mnogo staza, i u svakom se trenu staza može proširiti za još koji korak i još kojih pola sata, i zato što su staze široke i zato što idu šumom koja u jesen poprima toplu žutu boju, pa je žuto dolje i žuto je gore, i čovjek pomisli da je sunce svuda i svagdje. Volim ju i zato što je puna priča o minulim vremenima i puna starih gradina. Volim ju i zato što su staze kružnog oblika pa se hodač uvijek lako vraća na polaznu točku. Volim ju i zato što je netko satnicu računao po najsporijem hodaču, pa ako piše 4 sata, to se može obaviti i u dosta kraćem vremenu, što ostavlja dojam da ste pobijedili vrijeme i da i ga imate više za odmor, pa je lako proširivati zacrtanu stazu.

Dakle, u Podgarić smo, zajedno sa vremenom provedenim na jutarnjoj kavi stigli u 08,30 i krenuli hodati u 08,40. Udaljenost od Đurđevca do Podgarića je nekih 70 –tak km, a naš Kruno zna sve prečice po Hrvatskoj pa je Miličinu novu „Bijelu munju“ iznavigirao do tamo u taj čas. Da, da naša šefica se ponovila i morali smo to isprobati. U 09,20 stigli smo do Garić grada (356 m) i procunjali uokolo pa se malo i odmorili jer taj prvi uspon ide cestom i kosina nije zanemariva. Garić grad je živio od 1163 do 1545 godine, promijenio je brojne vlasnike i onda je nakon prodora Turaka počeo propadati. Danas su u tijeku restauratorski radovi i ulaz u samu kulu je zazidan. U 10,00 polako nastavljamo prema vrhu Humka. Na vrhu je repetitor i nema nekih pogleda, no tu je šumarska kućica sa nadrtrešnicom i stolovima. Tu je i ekipa koja lovcima priprema ručak, no mi se ubacujemo za stol. Šefica vadi čvarke i luk, i mi ostali upotpunjujemo stol ostalim domaćim proizvodima, a od „lovaca“ dobivamo vino. Nakon reda čvarki i reda viceva nastavljamo našim putem, tj prema Visu. Na putu srećemo još dvoje planinara sa krasnim psom. Mic po mic se gledamo, zaključujemo da smo si poznati, nagađamo odakle bi se mogli znati, i klik, pomalo se prisjećamo kako i odakle se znamo i nastavljamo zajedno jer ima priča i događaja koje treba ponoviti, te novu priču zajedno i stvoriti. Kao i mnogo puta do sada zaključujem kako je planinarski svijet divan i mali, jednostavan i očaravajući. Ljudi postaju jednostavniji, pristupačniji, željni jedni drugih, i nije važno tko si i što imaš. Na vrh Vis stižemo u podne. Za još pola sata smo kod Bele crkve. Put je ustvari u obliku boja 8, pa se vraćamo do Humke, a nakon toga slijedi spuštanje u Podgarić. Ovdje smo stazu proširili za nekih pola sata i otišli do lokacije označene kao Kozara (a prava Kozara nam je bio prošli izlet!!!) i onda se s prvim sumrakom vratili u Podgarić. Dan smo završili pivom, keksima, smokijima, paštetom i štapićima, stekli tri nova prijatelja, dogovorili slavonske kobasice i podravsko vino, a Laća (belgijski ovčar) je zadovoljno zaspala. Još smo otišli podariti i koji trenutak palim borcima NOB-a koji se nalazi preko puta jezera i koji kao da promatra jezero i Moslavačku goru.
No, da ne zaboravim, u našem Đuri svratili smo i do Meli u Osmicu, pa ne može živjeti u neznanju do slijedećeg sastanka na kojem ćemo sve doživljeno ponovno prepričati.

Prenešeno u potpunosti s: hpdpevec.blog.hr